Danijal Hadžović: Kako je dobri čovjek Kavazović pojeo vlaha

Enormnu buru u bosanskohercegovačkoj javnosti podigao je snimak na kojem vidimo reis-ul-ulemu kako slušateljstvu između ostalog poručuje “da vlah ne vlada u Srebrenici”. Razlog nevjerice i masovnog šoka zbog ove izjave leži u činjenici da je u ovom slučaju bitno ne samo šta je rečeno, nego ko je rekao. Da je slična izjava, primjerice, došla od Milorada Dodika koji je jedva dočekao priliku da ospe drvlje i kamenje po Kavazoviću, to jedva da bi i bila vijest. Ta, nema psovke, pogrde i svinjarije koju taj u posljednjih nekoliko godina nije izgovorio, i kome bi to još moglo privući naročito pažnju, a kamoli ga nešto iznenaditi ili preneraziti.  

No, Kavazović? E, od njega ovo stvarno nismo očekivali. Ili smo barem vjerovali da je tako. Za razliku i od svog prethodnika koji je svoje stolovanje Islamskog zajednicom BiH koristio za zapaljive političke govore i neumorna huškanja, Kavazović je od dolaska na čelo IZ-a u bh. javni prostor donio značajan dašak jezika mira, razuma i tolerancije, i kao takav uzorito i časno predstavljao muslimane u BiH. Iako se, ruku na srce, ni sam ne libi s vremena na vrijeme komentarisati politička dešavanja u zemlji ili vjernicima davati upute pred izbore za koga da glasaju, pod njegovim vodstvom Islamska zajednica se uglavnom nije miješala u politička dešavanja u zemlji. Kavazović zasigurno nije čovjek koji mrzi, misli zlo ili koji u cilju prikupljanja jeftinih narodnih poena ima sklonost dizati tenzije i koristiti govor mržnje. Ovo i dokazuje činjenica da se reis prilično nemušto i neinteligentno pokušao opravdati zbog ove izjave tvrdeći da je u njegovom poimanju “vlah” isto što i “balija”, tj. loš čovjek, a u odnosu na kontekst glasanja na lokalnim izborima u Srebrenici u kojem je dao ovu izjavu, svako onaj ko negira genocid. No, u St. Gallenu on to ni približno tim riječima nije objasnio. Da bi, naime, izbjegao svaki mogući višak nesporazuma oko prirode svoje prijetnje, efendija Kavazović nije izjavio, “da Bošnjak vlada u Srebrenici”. Ne kaže, međutim, ni “da negator ne vlada u Srebrenici”, niti “da četnik ne vlada u Srebrenici”. Ne kaže reis čak ni “da Srbin ne vlada u Srebrenici”. On eksplicite koristi pežorativan i dehumanizirajući naziv prema srpskom narodu u BiH koji je uvriježen u prvom redu među Bošnjacima.

Dakle, šta je u konačnici dobrog čovjeka Kavazovića nagnalo na ovo? 

Potrebno je prije svega sagledati kontekst u kojem je reis govorio. Dakle, Kavazović se radi lobiranja da se na lokalnim izborima registruje i glasa u Srebrenici, obraćao dijaspori, nacionalno karakteristično nabrijanoj, te je zbog ozbiljnosti teme odlučio prekršiti vlastite principe i radi podilaženja publici upotrijebiti izraz “vlah”. 

A pežorativni pojam “vlah” za Srbina nešto je što je vjerovatno svaki Bošnjak u svojoj kući čuo barem jednom, u najmanju ruku od nekog daljeg člana porodice. Pored toga naslušao se on i ponosnog isticanja kako su vlasi nekoć bili naši kmetovi koji su sišli s brda i iz šuma, naslušao se on priča i o Srbima kao genocidnim koljačima s vječnom željom da nas istrijebe; naslušao se i živopisnih zgražajućih opisa srpske kulture začinjene mirisima krmetine, bijelog luka i šljivovice, itd. Ako se, pak, rodio u porodici svetosavskog kulturno-historijskog naslijeđa, sigurno ga nisu mimoišle priče o komšijama Bošnjacima koji su ustvari poturčeni Srbi koji su prodali vjeru za večeru, odrod, okot, strani element na srpskom tkivu koji treba odstraniti, historijski dželati koji su njegove pretke 500 godina ugnjetavali, a i koji usput smrde na loj. O Hrvatima, pak, i jedni i drugi će se vjerovatno složiti da je riječ o podlacima, škrticama, pokvarenim ljudima kojima se ne može vjerovati i koji prvom prilikom zabijaju nož u leđa, dok bi se prosječni Hrvat vjerovatno složio sa svim onim što Bošnjaci i Srbi misle jedni o drugima. 

Navedeni i još mnogi drugi stereotipi, mržnja i predrasude između etničkih i vjerskih grupa već vijekovima su duboko ukorijenjeni među bh. pučanstvom i oni se, kako je već navedeno, uglavnom nose iz kuće. Dakako, oni za sve to vrijeme i žive jedni s drugima, jedni pored drugih, druže se ili sarađuju, no to, kako smo se mnogo puta kroz historiju mogli uvjeriti, ne umanjuje navedene predrasude duboko utkane u ovdašnjim ljudima koje ostaju trajan usud ove zemlje. 

A kada se ovakav narativ prenese iz sfere porodičnog i folklornog u politički, akademski, medijski i diskurs vjerskih službenika, dobijamo institucionalnu mržnju koja stvara sve potrebne preduslove za potpunu katastrofu, čiju smo užasavajuću kulminaciju mogli vidjeti u posljednjem ratu. Ipak, čitava plejada moćnika iz raznih sfera u bh. društvu nastavlja istrajavati u ovom narativu, svjesna da on donosi moć, masovnu podršku i egzistenciju. Tom nacionalšovinističkom ideološkom narativu sazdanom od sumanute mitomanije, preziru prema drugim konfesijama, prijetnjama upućenim navodnim izdajnicima i dalekosežnim planovima za “opstojnost” naroda, u konačnici nažalost nije odolio ni reis Kavazović, odlučivši da (vidjet ćemo da li trajno) iz uloge vjerskog poglavara koji je veći dio vremena dostojno i časno obavljao povjerenu dužnost, poput svog prethodnika uđe u cipele glasonoše nacionalističkog poretka koji kroz zapaljive fraze i stereotipe postrojava pastvu.

A pastva je još i dobra s takvim vjerskim poglavarima. Kakav je konačni epilog ovakvih narativa i previše puta u historiji smo posvjedočili. Previše krvavo.