Željko K. – građanin opasnih namjera

Dok cijela nacija strahuje zbog posljedica nastalih katastrofalnim rukovođenjem i komandovanjem Sebije Izetbegović ovdašnjim zdravstvom, a Fadil Novalić privodi kraju posljednje pripreme za kriminalnu rasprodaju preostale državne srebrnine u Federaciji, negdje u tišini svog skromnog neboderskog stana, junak naše priče Željko K., po hiljaditi put u ovom sparnom danu korača na potezu od balkona do trpezarije i pali ko zna koju cigaretu po redu... Kada donosi velike političke odluke, znaju to njegovi najbliži saradnici, Željku K. potreban je mir vlastitog doma. Tih dana on se drži podalje od TV kamera i javnosti koja ga, iz nekog neobjašnjivog razloga, još uvijek tretira kao posljednjeg Mohikanca na ovim nesretnim dejtonskim prostorima. Već godinama ga, naime, razdire i proganja dilema o sudbini političke ljevice, a danas, kada je gotovo i nema, Željko K. se pita da li je mogao učiniti više, je li propustio povijesnu šansu da učini nešto gore i razornije...?

Izborna je godina, a on je tradicionalno pred izbore nervozniji i politički oprezniji. Doduše, finansijsku je egzistenciju glavni junak naše priče riješio sve do kraja 2018. i o svojim novim planovima za smještanje na državni budžet će razmišljati u ovo doba, ali za dvije godine. Međutim, ljevica, ona još uvijek prijeti i postoji, i kao da baš unatoč njemu ne pristaje potonuti kao što je svojevremeno slavno skončao onaj crno-bijeli brod Titanik čija je ga je propast fascinirala još u osnovnoj školi. Nervozan je i razočaran samo zato što mu već pune četiri godine uz sav trud i napor ne polazi za rukom da ljevicu u BiH pošalje niti na dno neumskog kanala, a kamoli u mračne dubine zaborava i konačnog nestanka. Zato su, vjeruje on dok otvara treću kutiju cigareta, ovi lokalni izbori važni. I zbog toga bi htio učiniti sve da njegovi politički mentori, koji su ga koliko jučer hinjski izbacili iz neodoljive vlasti i otjerali u mizeriju opozicije, u svim onim federalnim selima i zabitima, u njenim brojnim općinama i gradovima, osvoje što više mandata i načelničkih pozicija. Veliki ljudi praštaju, a mali ljudi ne praštaju – ispravno i mudro rezonuje lider rijetkih poštenih u ovdašnjoj, nemoralom ukaljanoj politici.

Kad je konačno umoran odustao priznavši sam sebi da mu vlastita čestitost u zadnje vrijeme definitivno limitira političke prosudbe u pronalasku pravih rješenja, Željko K. je očajnički iz bogate kućne biblioteke (izu)uzeo svoje omiljeno štivo i počeo grozničavo čitati, i čitati, i čitati... A onda mu je s neba pa u rebra, već tamo negdje na petoj-šestoj stranici, sinula genijalna ideja: “Ukrast ću glasove od ljevice kao što je Superhik krao od sirotinje i poklanjao bogatim”! Da li je to bio prst sudbine, njegova nova probuđena mudrost ili ko zna koji drugi klinac, ali Željku K. se učinilo da je stigao do rješenja za kojim je mjesecima bezuspješno tragao. Nesvakidašnje sretan i razigran, u svoje je omiljeno izdanje Alana Forda s naslovom “Spašavaj se ko može” umetnuo bookmark Demokratske fronte (da bi večeras pred spavanje znao dokle je stigao s čitanjem), prosuo je punu pepeljaru čikova u kantu za smeće, zaključao vrata od stana, pa se liftom “za četiri osobe – nosivosti 300 kg” spustio do prizemlja i sav ushićen istrčao pred neboderski haustor odakle je mobitelom pozvao taksi. Kad je stigao u sjedište stranke u kojoj su ga nestrpljivo čekali najodaniji saradnici uz nadu da im donosi dobre vijesti, Željko K. je smireno počeo obrazlagati svoj pakleni plan. Ostalo znate, sve vam piše u posljednjem saopštenju de-efa... U najkraćem, SDA nakon svega može mirno spavati. I ne brinuti za konačni ishod izbora. Na kojim će osvojiti i više nego što im je Željko K. već osigurao.