Sve je lako kad si mlad
Ja se, ni kriv ni dužan, pod utjecajem zvijezda, lošeg horoskopskog znaka i još goreg podznaka, svaku nedjelju obično pripremam za ono što mi donosi narednih sedam dana. Tako bijaše i prošle nedjelje. Uzeh računar u ruke (na “radost” mojih ukućana), i počeh analizirati što to mene sve čeka, te smišljati kako podesiti “emotivne i funkcionalne reglere” za svih tih sedam dana. Duboko vjerujem u taj ritual i u činjenicu da se čovjek može pripremiti za sve i da ga ništa manje-više ne može iznenaditi. Dobro de, hajde, ono loše te nekada i zaskoči s leđa, ali ono dobro nema šanse da te sa svojim “bu”, pa makar i pozitivno, prepadne.
I tako krene i završi ponedjeljak, taj najomraženiji dan.
Utorak već iziskuje povišenu dozu skrivanja emocija jer ispraćaš djecu s kojom si proveo skoro tri godine u školskim klupama učeći ti od njih i oni od tebe. Oni su uzimali tvoje znanje, a ti si krao njihovu energiju i mladost i svakoga jutra je koristio sebično ne bi li ubijedio sebe da si 20 godina mlađi, a “sa ovom glavom i pameću”. Milion puta si se trudio da izbjegneš rečenicu svojih profesora i roditelja koju mrziš iz dna duše, a skoro svako jutro si uhvatio sebe da im kažeš “...u moje vrijeme...”. Ipak, na kraju si izdržao stoički taj utorak znajući da će te klinci već u srijedu ujutro zaboraviti jer oni idu dalje, a ti samo tako kažeš. Dobro, neće baš u srijedu jer sljedeće sedmice moraju kod tebe polagati ispit, pa ćeš im se “svetiti” za njihovo vrijeme koje tek dolazi. Ustvari, to kažeš samo da ih uplašiš, a dobro znaš da nećeš ponoviti greške onih koje ne pamtiš po dobru, a koji su se nazivali tvojim profesorima.
Srijeda je već lična, preteška, pravi emotivni “roller coaster”. Poklopila se ta srijeda s datumom moje mladosti kada smo išli na sletove i dijelili štafete voljenome Predsjedniku i najvećem Drugu. Zanimljivo je da bi svi oni koji su tada bili najnasmijaniji i koji su kosili glave ne bi li ih kamera uhvatila u kadar s Njim ili barem s drvenom replikom štafetom koju mu nose u nekoj bosanskoj ili hercegovačkoj zabiti, danas najradije uveli “selektivnog alzheimera” za svoje glasačko stado i izbrisali to iz svog, ali i kolektivnog sjećanja. No, uvijek se nađe neki potpis ćirilicom ili neki dokument da se izjašnjavalo kao Jugosloven ili neka slika na kojoj se osmijehom i molećivim pogledom traži da ga drug Stari makar samo pogleda. Ipak mi iz 70 iz neke taj datum pamtimo po tome što nismo išli u školu i što smo neometano mogli da se ljubimo po parkovima jer bio je to Dan mladosti. Nažalost, pred sami kraj rata te 1995, upravo na taj dan, jednim jedinim komadom metala oduzeti su snovi njih 71 mladih, najljepših, u godinama koje tek dolaze. Od tada taj datum nosi teške nijanse i ne mami baš osmijeh na lice. A Onaj gore se baš poigra da na taj datum ispraćaš onog najvrjednijeg za kojega se živi u maturskoj povorci, ruku pod ruku s njegovom djevojkom, osmijehom u koji je stalo 18 godina, na stotine zadaća, odličnih ocjena, sniženih vladanja... Ispraćaš ga i znaš da ćeš cijelu noć čekati da ti pošalje neki SMS da kaže da je sve ok. Samo se pitaš da li će se sjetiti. Naravno, on to uradi jer je već u 18. mnogo bolji čovjek od tebe koji za sobom ima knjige, kolumne, pjesme, a pred sobom volonterske obaveze kojima će ispuniti ovaj najduži raspust isprepleten između snimanja albuma, igranja fudbala i neizbježnih izlazaka s njemu najdražom.
Taman preživiš srijedu i pomisliš eto laganoga četvrtka u kojem ćeš ići na televiziju i rutinski odraditi nekoliko podizanja obrva i “mudrih” fraza o ekskurzijama, mladima, zabludama... Ne očekuješ ništa jer “naviklo se” da budeš javan, da te tapšu (a praviš se da ne znaš šta ti kažu odmah čim okreneš svoj ljepši dio tijela njima). I upravo tu potcijeniš tog Majstora odozgo koji ti iznenada pruži jedno od najljepših iskustava, da upoznaš i čuješ jednu Aleksandru, jednu Jovanu, jednoga Josipa i još jednog Aldina. Dvije djevojke i dva momka, u svojim “kasnim tinejdžerskim” i ranim dvadesetim, ti tako lijepo održe lekciju, tako divno pokažu da se ne trebamo “lažno brinuti” za njih jer su oni i pored svih zamki koje im je servirala moja i ona prethodna generacija, svega svjesni i jasno spoznali i probleme, ali i rješenja istih. Ne pričaju oni priču koju vole kamere i slušatelji, ne pričaju oni priču o lažnom bratstvu i jedinstvu. Ponosni su predstavnici onoga što jesu, koji duboko cijene i vole “svoje”, a iskreno uvažavaju tuđe. Ovakvih momaka i djevojaka se jako plaše oni koji se danas vozikaju mojim gradom pod rotacijama i uz zaglušujuće sirene, kriju ih u ormarima i negiraju da postoje, jer znaju da ove “zalutale” ovčice nisu dio njihovoga stada i da su oni ta budućnost koju normalni ljudi priželjkuju, a koje su loši učenici, trenutno na vlasti, tako plaše.
I taman kada pomisliš da je gotovo, u petak jedan Ahmed i jedan Adnan, uz pomoć svojih kolegica i kolega, pokrenu znanstveno popularni časopis! E pa moji tinovi, jovane, ahmedi, aleksandre, josipi, aldini, adnani – vi ste budućnost, i ne dajte da vas ubijede u drugačije!
U međuvremenu oni koji su sadašnjost i vrlo skora prošlost, i dalje se “vozaju pod sirenama” i ništa ne rade. Neka ih, neće još dugo!