DNK POLITIKA

Damir Marjanović: Magistri

Objavljeno:06.06.2016 - 10:53
A A A Times Arial

U petak (prije tri dana), u popodnevnim satima, u sredstvima javnoga informiranja objavljena je informacija da je Senat Univerziteta u Sarajevu usvojio Zaključak da “studenti koji su završili stručni akademski studij u trajanju od četiri ili pet godina, ovisno o fakultetu, a koji su pohađali prije bolonjskog procesa, imaju diplome koje će od sada biti ekvivalent master studijama drugog ciklusa studija po bolonjskom procesu”. Također se navodi da je ova odluka donesena na inicijativu ministra Kazazovića, te da je većina članova Senata podržala ovaj prijedlog smatrajući da “će to doprinijeti kvalitetnijem procesu obrazovanja”. 

Kako se može vidjeti iz medija, izvor ove informacije jeste zvanična institucija Vlade Kantona Sarajevo, tj. njena press služba. Istini za volju, bilo bi logičnije da je jednu ovakvu odluku prvo prezentirala ustanova koja je donijela taj zaključak, dakle Rektorat Univerziteta u Sarajevu, no to se nije desilo. Također, s druge strane bilo bi jako dobro da je ova ista objava bila malo detaljnija, te da je možda bila intonirana u smislu da “Senat podržava inicijativu te da će istu detaljno razmatrati u svjetlu postojeće legislative, statuta Univerziteta, pravilnika svake organizacione jedinice, te specifičnosti svakog pojedinačnog studijskog programa”, no to se nije desilo. Na kraju, čini se mudrijim da u ovoj fazi jedna ovakva vijest uopće nije ni plasirana u javnost dok nisu ispunjene i završene sve aktivnosti u ovom procesu. No, izgleda da se nekome jako žurilo da pokaže kako se provodi još jedna reforma. Stiče se dojam da je zbivanje iz najbližeg susjedstva i desetine hiljada ljudi na ulicama Hrvatske dovoljno zaintrigiralo i naše političare da upravo sada pokažu kako mi (opet) provodimo reforme i kako smo, eto mi, toliko dobri da nama ne trebaju ljudi na ulicama zbog tamo nekog obrazovanja. 

Možda, štaviše vjerujem, da to i nije bio razlog, ali ovako šlampavi prikaz koji se u očima običnog građanina ili predstavnika medija svodi na percepciju: “na nekom vanrednom sastanku diplomirani biolozi, politolozi, hemičari preko noći postadoše magistri! Ej, magistri – nije to mala stvar!”

A mi, onakvi kakvi jesmo odmah skočismo, e ne može to tako! Kako “ono” postade magistar preko noći!? Neki to i “proslaviše” u društvu prijatelja! A da je duže spavao ujutro, možda se mogao probuditi i kao doktor!? Da li to znači da svi oni koji su završili srednju školu od danas dobijaju fakultetsku diplomu, a da su svi klinci i klinceze koji su jučer išli u jaslice od danas prekomandovani u starije grupe. 

E pa stvari stoje ovako, transformacija visokog obrazovanja u ono što zovemo “bolonjskim sistemom” započela je još davne 2003. godine. Iako su potrošeni milioni maraka čini se da većina “političkih reformatora”, ali i članova akademske zajednice nije vjerovala i prihvatala ovu priču od samoga početka, nego ju je samo uzimala kao nužno zlo, tj. samo kao još jedan neprovodivi reformski trend u postdejtonskoj eri. No, ne lezi vraže, nekoliko godina poslije međunarodna zajednica nametnu Okvirni zakon o obrazovanju na državnom nivou (koji je pored mnogo nedostataka imao i bitnu pozitivnu dimenziju objedinjavanja bosanskohercegovačkog visokoobrazovnog prostora) i dade rok za usaglašavanje svih kantonalnih i entitetskih zakona u ovom pravcu. Čini mi se da bijaše uobičajenih šest mjeseci. Tu mi dokazasmo Ajnštajnovu teoriju relativiteta, te tih 6 mjeseci potraja u nekim dijelovima zemlje i do 2013. No, završi se i to! I eto ga, reklo bi se, šta hoćete, gotovo, provedosmo reformu. A većina fakulteta, ministarstava, studenata ostade nepripremljena, onako baš k'o u neobranom grožđu.

Teško je ljudima bilo shvatiti da “ta reforma” nije samo donošenje nekoliko stranica nekog zakona i dizanje ruku za njega. Da “toj reformi” treba da prethode detaljne analize i projekcije, od kretanja BDP-a, preko predviđanja tržišta rada u narednim desetljećima do preciznih demografskih projekcija za prostor na koji će se ta reforma odnositi.

E jedna od malih, ali akademski i radnopravno bitnih stvari jeste i proces ekvivalencije, tačnije ujednačavanja akademskih titula stečenih u prethodnom modelu obrazovanja. Taj dokument, taj proces, koji je kod nas trebao biti pravilnik, a u drugim susjednim državama na koje se sada pozivamo, čak je pretočen i u zakon, trebao je biti pripremljen već od dana donošenja zakona, a najkasnije prije diplomiranja prve osobe “po bolonji”. Trebao je, ali eto nije. Jer mi imamo običaj da reforme rijetko ozbiljno shvatamo, a još rjeđe dovodimo do kraja, a najrjeđe detaljno planiramo. 

Stoga danas nemamo ni pravilnika ni predviđenih državnih agencija koje bi ga provodile. Stoga danas imamo ovako brzoplete i pogrešne odluke, nejasno interpretirane, ili, ne daj Bože, namjerno skrivene motivacije. 

Zato i ne treba da čudi zvaničnike da upravo ovako “sklepana” rješenja najčešće ne poluče i očekivane rezultate, te da budu pogrešno tumačena kao masovno prekonoćno magistriranje. No, sam pao, sam se ubio!

U međuvremenu, taman kada se malo progledalo, nasmijalo i rezonovalo sve ovo oko magisterija dolazi izjava da u Kantonu Sarajevo ima “samo” 52 posto đaka s odličnim uspjehom. E baš ta “inflacija” visokih ocjena uzrokuje problem pri upisu učenika u srednje škole i da se zbog toga mora mijenjati zakon, a posebno dio o školskim odborima u kojima roditelji više neće voditi glavnu riječ! Nisam siguran kakve veze imaju roditelji u školskim odborima s “inflacijom” dobrih ocjena (i da li su baš ocjene objektivno mjerilo znanja), ali hajde dobro. Srećom, u toku je javna rasprava pa sada svako može dati svoje primjedbe i to zvanično, a ne samo preko Facebooka.