Vuk Bačanović: Moj genocid je dosta manje genocidan od tvoga

Komentar dana
Vuk Bačanović: Moj genocid je dosta manje genocidan od tvoga
Loptu za održavanje tenzija i Reformske agende, od Izetbegovića i Ivanića su preuzeli zgroženi građani. Danima društvene mreže gore od prenemaganja i zapomaganja zbog protokolarnog pristanka da se povodom Samita 100 i Samita Brdo-Brijuni koji se održavao u sarajevskoj Vijećnici, a zbog ultimatuma delegacije Srbije, zastavama EU prekrije spomen-ploča sa natpisom da su na tom mjestu “srpski zločinci (ma šta to da značilo op. a.) u noći 25/26. .08. 1992. zapalili Nacionalnu i univerzitetsku boblioteku Bosne i Hercegovine”.

Moj je genocid dosta manje genocidan od tvoga genocida. Ovako bi se mogla sažeti predizborna prepucavanja bh. političara oko toga treba li se ili ne treba pred stranim liderima pričati o etničkim čišćenjima, “humanim” preseljenjima, rušenjima bogomolja, jamama, masovnim grobnicama, paravojskama koje “niko nije mogao spriječiti da čine zločine”. 

Loptu za održavanje tenzija i Reformske agende, od Izetbegovića i Ivanića su preuzeli zgroženi građani. Danima društvene mreže gore od prenemaganja i zapomaganja zbog protokolarnog pristanka da se povodom Samita 100 i Samita Brdo-Brijuni koji se održavao u sarajevskoj Vijećnici, a zbog ultimatuma delegacije Srbije, zastavama EU prekrije spomen-ploča sa natpisom da su na tom mjestu “srpski zločinci (ma šta to da značilo op. a.) u noći 25/26. .08. 1992. zapalili Nacionalnu i univerzitetsku boblioteku Bosne i Hercegovine”. 

Na stranu sada nepreciznost formulacije “srpski zločinci” (koja, s obzirom na odsustvo bilo kakvih podataka o vojnoj i političkoj strukturi koja je stajala iza spaljivanja, može značiti sve od pijane gomile srpskih kabadahija koja je, odjednom riješila da spali vijećnicu, pa do kompletnog zločinačkog naroda koji je riješio da spali i svoju Univerzitetsku Biblioteku). 

Na stranu i davno utvrđene činjenice da sarajevska kultura sjećanja etnički uopštava i stigmatizira jedino zločine Vojske Republike Srpske, dok se iza genocida nad Jevrejima i Srbima u Drugom svjetskom skrivaju uopšteni “fašisti”, a ne, između ostalih, zvanične gradske strukture, kao i civilne i vjerske organizacije koje su u potpunosti kooperirale kako sa zločinačkom NDH, tako sa Wermachtom. Pozabavimo se još jednim licemjerjem koje se podrazumjeva u svim domaćim političkim prepucavanjima. 

Kada je Ahmed Davutoglu, prilikom ceremonije otvaranja banjalučke Ferhadije održao svoj “tigar od papira” kolonijalni govor, koji je, kao i svi pretenciozni govori, dobitak jedino onima koji političku moć održavaju na zapaljivim retorikama, niko od dežurnih tražitelja uzvišenog morala tamo gdje ga nema - u politici - nije postavio pitanje zbog čega aktuelni SDA establišment toliko blizak sa establišmentom Turske koji, uz pogrome nad etničkim Grcima, negira i zločin masovnog istrjebljenja Armena 1915. , koje je više od 20 država, uključujući Francusku, Rusiju i Vatikan priznalo kao zločin genocida? Ili zbog čega nikoga od miljenika američke ambasade u Sarajevu previše ne sekira definicija “nelegalnog borca”, kojom je američka administracija prikrila i legalizovala civilnu “kolateralnu štetu” u Afganistanu, Iraku i monogim drugim ratištima, a koja, u mnogome, nalikuje izgovorima struktura Republike Srpske, kada je u pitanju kampanja negiranja genocidne namjere u Srebrenici?

Ili zbog čega sve građanske i zgražateljske strukture u Sarajevu svoje verbalno drvlje i kamenje, po pitanju zločina protiv čovječnosti, također ne izražavaju na prijemima u Ambasadi SAD i to po pitanju legalnosti fosfornih bombi, ili sličnosti pokušaja “opravdanja” masakra civila u Faludži i npr. Prijedoru? Odgovor na sva ova pitanja je više nego jasan i očigledan. 

U politici niko i nikada neće priznati ono što mu ne ide u korist i/ili ono na šta je, pritiscima, gubljenjem rata (Njemačka), ili društvenim kretanjima primoran da prizna i, eventualno, korigira. Veličina je kompleksnih društava kao što je američko, da raskrsti sa mračnom prošlošću ropstva ili genocida na domicilnim stanovništvom, ali to su postignuća koja, nakon trijumfa naprednih pokreta i novih vrijednosti, SAD-u idu samo u korist, pogotovo u međunarodnim krugovima. Drugim riječima od takvog kritičkog sagledavanja vlastite prošlosti sada ima više štete nego koristi, mada se i dalje niko previše ne bičuje, samokažnjava ili svakodnevno okajava grijehe radi, ne tako anđeoske prošlosti.

 S druge strane, Turska, Srbija, BiH, tj. njene subnacije (RS, Bošnjački dio Federacije i Herceg Bosne) i druge zemlje i poluzemlje, nemaju ni kapacitete ili luksuz nepeglanja vlastite istorije, jer bi ih određena priznanja, dugoročno, mogla skupo koštati. S druge strane, vidljivi su, u povojima, razni pokreti, koji će, jednoga dana, kada se (ako, ikada) sasvim sigurno učiniti da većina stanovnika zemalja i poluzemalja iskreno žali za žrtvama svojih sektarijanskih ratova, humanih preseljenja, masovnih pokolja i genocida, baš kao što to čini i standardni stanovnik Kalifornije kada žali za 450 Yuki domorodac,a koje su izmasakrirali bijeli doseljenici 1858. i kojih, uzgred, više nema. Sa sigurne vremenske distance i bez političkih posljedica.

 Prema tome, isključivo moralistička analiza političke retorike je utoliko štetna jer, ne rješavajući ništa, ponajčešće ide na ruku onima koji će je, šovinistički iskoristiti isključivo za svoje potrebe. Možda je najbolji primijer toga nedavna kritika reisa Kavazovića upućena Miloradu Dodiku i Mladenu Ivaniću jer su umjesto u Prijedoru “bili u Beogradu”, “tamo gdje se i zlo začelo”, to jest “otišli da svjedoče tom zlu”. Da li bi se ista takva pseudokritika mogla izreći na račun reisa koji nikada ne progovara protiv bratskih turskih političara koji negiraju genocid nad Armenima, a još manje da glavni grad Turske naziva mjestom gdje se začelo “zlo” protiv Armenaca, maloazijskih i istanbulskih Grka, a nedavno i dobrog dijela Sirijaca? Ili na račun vječnog džamijskog koalicionog partnera Bakira Izetbegovića, s obzirom na drugovanje sa Bernardom Henrijem Levijem, koji izraelske tenkove proglašava simbolima demokratizacije? Zbog toga što reis shvata šta je politika.

  Vratimo se, stoga, na početak, Vijećnicu i famoznu ploču posvećenu “srpskim zločincima”. Zbog čega je, ako ćemo se voditi anđeoskim normama, manje licemjerno prekriti takvu ploču, nego je uopšte postaviti? Ili, s aspekta realpolitičkog prirodnog licemjerstva, zbog čega je manje prirodno i racionalno prekriti takvu ploču, nego je postaviti? Ili zbog čega i prva i druga varijanta ne bi bile primjenjive na neku ploču iz paralelnog univerzuma (onog, kao iz Fatherlanda Roberta Harissa), ali iste lokacije (gradske Vijećnice) na kojoj bi pisalo: “Na ovom mjestu su razdragani gradski prvaci dočekali pobjedonosni njemački Wermacht, koji je, potom naš lijepi grad oslobodio jevrejske pošasti”?

Ne propustite