Krici i šaputanja- ljevica nestaje
Zvanični dogovor oko zajedničkog nastupa SDA i SBB na predstojećim lokalnim izborima mogao bi rukovodstvima ove dvije stranke na duži vremenski period osigurati mirno političko kormilarenje s obzirom na to da će, tako složni i ujedinjeni, Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić sigurno ostvariti izvrsne rezultate na oktobarskom testiranju birača. U tom pobjedničkom pohodu na vijećničke i (grado)načelničke pozicije “svebošnjačka koalicija” nesumnjivo će, kao nikada do sada, moći računati i na podršku Islamske zajednice BiH koja već tradicionalno u izboru između “naših”, pa i loših, iz SDA dakle, te ostalih, s druge strane, redovito i otvoreno agituje za njihove “naše”. U tom vjersko-političkom predizbornom marketingu, gdje se zloupotrebljava baš sve za instaliranje “jedne i jedine” SDA u vlast, zvaničnici IZ-a nerijetko su znali biti i u dilemama, prvenstveno zbog nekadašnje nedvojbene karizme Harisa Silajdžića, a u prethodna tri izborna ciklusa i ojačanog Radončićevog javnog utjecaja. S posljednjim dogovorom o zajedničkoj izbornoj “koaliciji” SDA i SBB, vjerski velikodostojnici mogu odahnuti jer više nema tog raskrižja na kojem bi mogli posumnjati u ispravnost podrške Izetbegovićevoj stranci. Dakle, zna se – SDA i džamija.
U Hercegovini i dijelovima Srednje Bosne, gdje HDZ BiH već dva desetljeća uvjerljivo pobjeđuje stranačke suparnike, sprega vjere i politike nikada nije bila upitna. Tu i tamo, najčešće neki usamljeni franjevac odbija biti duhovni servis Draganu Čoviću, ali većina svećenika, uz pripadnost Crkvi katoličkoj, ponosno ističe i svoje višegodišnje članstvo u HDZ-u. Tu matricu koju je, uz Herceg-Bosnu, još davno ustrojio Mate Boban, do dana današnjeg niko nije ni pokušao demontirati. A i neće zadugo... Dakle, zna se – HDZ i crkva.
Za razliku od Islamske zajednice i Katoličke crkve, uticaj Srpske pravoslavne crkve na izbore u polovini Bosne i Hercegovine gdje većinski živi srpsko stanovništvo (izuzmemo li prve demokratske izbore u SRBiH kada su svi sveštenici SPC-a podršku Karadžićevom SDS-u tretirali “pitanjem srpske nacionalne obaveze”) nikad nije bio presudan na rezultate glasanja. Valjda je i zato Republika Srpska jedini teritorij na Balkanu gdje vjerski velikodostojnici otvoreno podržavaju stranku koja se, barem u svom nazivu, odredila socijaldemokratskom (SNSD), a ne nacionalnom. I tako je, ako se sjećate, bilo i ranije, prije nego što se Milorad Dodik potrudio postati ono što danas objektivno jeste – tragikomični čuvar pravoslavlja i srpstva sve od Bregane pa do Drine. Izborna podrška SDS-u, SNSD-u ili nekoj trećoj “srpskoj” političkoj opciji za SPC nikad nije bila stvar vječnog crkveno-institucionalnog zaklinjanja na vjernost, nego pitanje društvenog pragmatizma u kojem je presudnu ulogu često imao i lični materijalni interes svakog pojedinog vladike ili uticajnog protojereja. Zato i ovi oktobarski izbori u Republici Srpskoj donose dovoljnu dozu neizvjesnosti zbog koje ni najiskusniji kladioničari nisu u stanju procijeniti kvote na pobjedu ili poraz bilo koje od većih i značajnijih političkih stranaka. Dakle, ne zna se – SPC.
I dok nacionalne stranke u BiH privode kraju posljednje pripreme za trofazno ujedinjenje sa sebi sličnima, te s hodžama, svećenicima i popovima, dok njihova “multinacionalna” vlast našu domovinu gura u dužničko ropstvo i ekonomski sunovrat, dok se rasprodaju i posljednje državne firme koje iole vrijede, a pošten svijet sve teže preživljava, na političkoj ljevici traju sukobi i prepucavanja oko toga ko će postati njen novi politički lider. Od zajedničkog nastupa na lokalnim izborima, čime su se prije samo šest mjeseci glasno hvalisali Nermin Nikšić, Željko Komšić i njihovi partijsko-frontovski drugari, kako vidimo, nema ništa. Naprotiv, SDP i DF kao da čine sve kako bi jedni drugima u oktobru nanijeli što veće štete. Zbog tog neodgovornog odnosa prema vlastitim biračima i bosanskohercegovačkom političkom pluralizmu, zbog nerazumnih sujeta i “uživanja” u vlastitim lažnim veličinama, lideri ove dvije stranke će na takozvanom lijevom političkom spektru rastjerati i ono malo ljudi što su im (pre)ostali naklonjeni.
Ne znam da li je Komšiću i Nikšiću poznato da će (a na što ih možda ne upozoravaju njihovi spin doktori) ovi izbori za ljevicu biti katastrofalni, te da će za taj nepotrebni neuspjeh baš njihova odgovornost biti najveća. Jer liderstvo u politici ne podrazumijeva samo privilegije, kancelariju, službenog vozača i periodično gostovanje na TV-u. Liderstvo traži viziju, plan, samoodricanje, pošten i predan timski/drugarski rad. A svega toga u SDP-u i DF-u, nažalost, već odavno nema. I zato će zbog nepostojanja minimuma odgovornosti vlastitih šefova i šefića, politička ljevica nastaviti ginuti u (bratoubilačkim) ratovima i sukobima, a Bosna i Hercegovina ostati zadnja balkanska zemlja gdje socijaldemokratija postoji tek kao multietnički opozicioni ukras lidera jednonacionalnih, desničarskih stranaka...
P.S. Pretpostavljam da se pitate zašto se u ovom tekstu nigdje ne spominje Naša stranka? Razlog za to je jednostavan. Oni nisu ni ljevica, a ni desnica. Naime, u političkom smislu, NS je KUD (Kulturno-umjetničko društvo) SDA.