AKO JE GRUNT NIJE GRUNF
Vijest da je jedna banka ozbiljno zainteresirana za kupovinu hotela Holiday Inn u Sarajevu nezasluženo je ignorisana prošle sedmice u ovdašnjim medijima. Višegodišnje propadanje hotela-simbola Olimpijade 84- one derutne žute građevine u centru glavnog grada Bosne i Hercegovine o kojem su se pjesme pjevale, a Nadrealisti snimili nebrojene skečeve, tako će konačno dospjeti u svoju završnu, raspadajuću fazu. Kad jednog dana jedna banka, uz prethodno i uobičajeno SDA-ovsko novinarsko rafalanje o stvaranju novih vrijednosti i (sve)općoj koristi, zvanično “useli” u Holiday, to će predstavljati još jedan uspješan pohod na gradski teritorij gdje će se (nedavno sam čuo i baš se nasmijao) konzumirati “manevarske” pive nulerice i šerbe oslobođeno od alkohola. Što se radničkih prava hotelskih uposlenika tiče, stvari će ići uobičajeno, ali to za našu priču i nije naročito važno jer, poznato je od ranije, svi tajkunizirani SDA “begovi” imaju barem jedan zajednički poslovni imenitelj – jednako i složno ne vode računa o ovdašnjoj sirotinji i njihovoj egzistencijalnoj muci. A i zašto bi? Jer danas su važne “strane” investicije kako bi se, eto, i ono zapušteno ruglo u centru Sarajeva (tamo gdje su strani novinari boravili tokom agresije na naš grad) upristojilo, te svečano i dostojanstveno ideološki zapišalo.
Siguran sam da neko ko je godinama sjedio na čelu Zavoda zaduženog za (raz)gradnju Sarajeva shvata da jedan grad ne čine njegovi ljudi nego njegove građevine. I taj mora biti stručan smisliti način kako se najbolje riješiti nekadašnje Robne kuće, i onih zaraslih ruševina na Marindvoru, i silnih JNA vojnih bolnica i kasarni... I moramo mu zato vjerovati i biti saburli strpljivi! A sekundarni je problem čija je (i odakle) lova za rušenje i zidanje jer, priznat ćete, nismo se pretrgli otkrivati ni koji finansijski gurui stoje iza kapitala uloženog u prethodnim građevinskim poduhvatima u najatraktivnijim dijelovima Sarajeva.
A kad već spominjemo kapital, uvijek mi na pamet padne Muzej savremene umjetnosti “Ars Aevi” i njegov anđeo-čuvar Enjo Hadžiomerspahić. Za one koji to još uvijek ne znaju, kod Enje je složeno sve što u svjetskoj savremenoj umjetnosti zaista vrijedi. Notorni Milan Bandić svojevremeno je predlagao da se kompletna sarajevska kolekcija premjesti u Zagreb. Ali Enjo neće iz svog grada, džaba priča! A neće ni u stranačke talove...
I zato Ars Aevi godinama propada uz direktnu asistenciju politike. E, kad je već tako, dobronamjerno predlažem “Familiji” da žurno preuzmu „Ars Aevi“ jer, znamo to iz povijesti, svaki se ozbiljan vladar pamti po broju muzeja čije je postojanje podržavao, a „najveći među nama“ neformalno i trenutno gospodare samo jednom od ovdašnjih postavki. Dobro, imaju oni i filmsku smotru sa red carpetom, vilu na Poljinama i nekadašnju kućerinu jugokomunističkog diktatora u vlasništvu jedan kroz jedan. Baš kao i svi mi, najobičniji građani Sarajeva i potpuni stranci iz reda na kasi u „Bingu“, i oni imaju svoje bjelosvjetske prijatelje koji gospodare luksuznim tržnim centrima, firmama, agencijama... Posjeduju, navodno, i nešto sitno keša u bankarskim štekovima... Ali muzeji, muzeji su vam, ljudi moji, nešto potpuno drugačije! Uostalom, ako se rukovodimo mudrom izrekom iz “grunfologije” koja kaže da je “bolje imati dva dolara u džepu nego jedan dolar u džepu”, zašto bi iko normalan bio protiv toga da je bolje imati dva muzeja umjesto jednog? Na kraju krajeva, ko bi se prije tri godine smio kladiti da će “Familiji”, pored onog divnog sarajevskog restorana “Četiri sobe gospođe Safije”, na pamet pasti da naprave i svoj vlastiti brend – “Dvije bolnice gospođe Sebije”...