Genetika i profesionalni Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Ostali...

Prije nekoliko dana je državni ministar sigurnosti morao sazvati konferenciju za novinare da pojasni da je Srbin, a ne Hrvat. Na prvu loptu, ovo gospodina Mektića stavlja u poziciju negativca jer, pobogu, ko još normalan mora javno da se “busa” da jeste jedne, a “pravda” da nije druge nacionalnosti. No, u ovoj priči on je ipak pozitivac. Naime, nastranu njegov politički angažman i eventualni dosezi ili neuspjesi u njegovoj ministarskoj karijeri, njegov istup je bio izuzetno korektan. U svojoj izjavi je, pored toga što se javno deklarirao kao Srbin, jasno i glasno rekao da nije nacionalista i da voli sve narode BiH, ali da mu nije jasno kako i zašto jedan od medija pokreće pitanje o njegovoj nacionalnosti i još degutantnije čak sugerira da je možda i odgajan kao Srbin, ali eto, on je usvojen iz hrvatske obitelji! Ministar Mektić ljudski zaključuje: “Pa šta i da jesam Hrvat, je li to pogrdno? Da li se ljudi mjere po tome kojoj nacionalnosti pripadaju ili koliko vrijede kao ljudi?”  

E pa, gospodine Mektiću, koliko god meni bila simpatična i logična Vaša izjava, i koliko god Vi meni bili bliži s ovom izjavom kao čovjek, toliko ste me zabrinuli svojom neinformiranošću kao ministar sigurnosti. Naime, u zadnjih dvadeset godina najveći neprijatelji po ovu našu domovinu nisu nikakvi ISIL-ovi mudžahedini, tamo neki ruski kozaci, Opus Dei, masoni, iluminati ili marsovci. Ne, u proteklih par desetljeća ovoj zemlji pamet razvlače “PROFESIONALNI” Srbi, Bošnjaci i Hrvati, i još “PROFESIONALNIJI” Ostali, te zakoni i pravila koja nam nameću upravo to što ste rekli, da se, barem u raspodjeli funkcija, ljudi mjere po nacionalnosti, a ne po vrijednosti.

Da pojasnim, pod pojmom profesionalni ne podrazumijevam ljude koji se izjašnjavaju kao pripadnici jedne od tri konstitutivne skupine ili “nekonstitutivnih otpadnika” i koji su izraziti profesionalci u svom poslu, nego one koju tu pripadnost prihvataju kao jedinu profesiju. Ovo pojašnjenje je za one koji su ovu moju izjavu rado tumačili na svoje izopačene načine, kao i za one koji su se na osnovu nje nekada, ne tako davno, javno pitali koje li sam ja to nacionalnosti i zaključivali da i nisam tako loš, samo nisam “nacionalno stabiliziran”. No, ostavimo to davno prošlo vrijeme sa strane i vratimo se najvećoj sigurnosnoj prijetnji ove države – “profesionalnim” pripadnicima (ne)konstitutivcima.

Mudri su to ljudi, jako dobro poznaju propise, pravilnike, zakone i ustave. Izuzetno dobro prate izborne kvote, a svoje zlatne momente doživljavaju onda kada poslije izbora u pojedinim tijelima, parlamentima, ministarstvima ili upravnim odborima usfali Srba, Hrvata ili Bošnjaka, pa i onih ustavno minimiziranih ostalih. I već tada odmah nakon izbora se može vidjeti da u njihovom slučaju nije bitno koliko je ko dobio glasova, nego koliko se mudro izjasnio u predizbornoj utrci. Siguran sam da nitko od vas koji čitaju ovaj tekst ne pamti informaciju da i nakon zadnjih općih izbora ne tako davne 2014. godine za Predstavnički dom Parlamenta bh. entiteta FBiH nije direktno izabran niti jedan predstavnik srpske etničke pripadnosti među zastupnicima. Bilo ih je na listama, ali nisu ljudi dobili dovoljan broj glasova. Stoga su njihova mjesta naknadno morala biti popunjena u postizbornoj preraspodjeli. To znači da oni su koji su dobili više glasova od njih morali da im ustupe mjesto zato što je “njihovih” bilo previše, a “ovih drugih” premalo.  

E pa ti “profesionalci” su mudri i samo čekaju svoju priliku da ih usfali u nekoj od komisija ili rukovodnih tijela. Onda se na poziv vladajućih stranačkih elita samo pojave, predstave se onako kako treba i zauzimaju busije. Tada se u miniprelaznom roku postaje Srbin od Bošnjaka, Hrvat od Srbina, Ostali od Bošnjakinje i slično. I svi se kao zgražamo, kako su mogli, pa to nije moralno i 2–3 dana se piše po portalima o njima i vrlo brzo se sve zaboravi, jer bitno je da su propisane nacionalne kvote koliko-toliko ispoštovane. A to što upravnim odborima sjede profesionalni pripadnici (ne)konstitutivaca koji nemaju pojma ništa o preduzeću ili ministarstvu kojem upravljaju, to je manje bitno, jer najbitnije je da smo ispoštovali propisani balans te da smo na papiru čisti. Forma ispred sadržaja – to je geslo!

I tako dolazimo do toga da u ovoj zemlji, barem kada je u pitanju preraspodjela političkih pozicija, nije bitna ni školska sprema, niti znanje, iskustvo ili, ne daj Bože, stručnost, već momenat u kojem si Srbin, Hrvat, Bošnjak ili Ostali na pravom mjestu u pravo vrijeme, po mogućnosti baš tada kada nedostaje ovih “tvojih”. 

Hajde dobro, može i to, kako vole reći ovdašnji političari! Politika je to! Komplicirano je! Ne razumiješ baš uvijek sve te više ciljeve! Ali šta ćemo sada kada nam doktore, profesore, vozače autobusa, čistačice u bolnicama biraju po nacionalnom ili po stranačkom ključu. Hoćemo li reći, npr., ma nije bitno što umirem od raka i što su mi ustanovili pogrešnu dijagnozu pa su zakasnili s liječenjem, bitno je da je taj nesposobni doktor bio iz mog nacionalnog konstitutivno-nekonstitutivnog tora, pardon, htjedoh reći grupe!?

U međuvremenu, ma koliko se na ovim prostorima pojedinci trudili da dokažu da se u temelju razlikujemo i ma koliko upirali u tamo neku DNK, genetika je ovdje ostala za njih znanstveno neumoljiva i nemoćna. Naime, populaciono-genetičke studije već desetljećima dokazuju da smo za genetiku svi ista... populacija.