Kako je Dodik preplivao Bosfor
Nakon što je svog najodanijeg saradnika, Ahmeta Davutoglua, primorao na neopozivu ostavku, turski suveren Recep Tayyip Erdogan prezentirao je vlastiti plan za rješavanje sve izraženije ekonomske krize koja potresa tu zemlju. „Savez trgovačkih komora i robnih burzi Turske (TOBB) danas ima gotovo milijun i pol članova. Čujte, ako svaki član sada zaposli jednu osobu, što to znači? To znači posao za 1,5 milijuna nezaposlenih.“
Razumljivo, Erdoganova najnovija ekonomska strategija šokirala je tursku javnost, a tamošnji poduzetnici ovo su upozorenje shvatili na jedini ispravan način-kao najavu novog državnog harača i dodatni pritisak vlasti na poljuljano finansijsko tržište. Nešto slično pred izbore 2014. godine najavljivao je i Erdoganov kućni prijatelj i lider SDA Bakir Izetbegović. Istina, umjesto o 1.5 miliona, član Predsjedništva BiH govorio je o 100. 000 novih radnih mjesta. Šta je dvije godine kasnije (pre)ostalo od tih silnih šarenih laža, najbolje znaju oni koji i danas uzaludno, učahureni na biroima za zapošljavanje, čekaju da ih neko pozove i ponudi im kakav-takav posao.
No, da doktrina vladanja šefa turske države ne fascinira samo i isključivo ovdašnje bošnjačke prvake (koji, valjda da bi se “dublje” dodvorili njegovoj milosti, višestoljetni bošnjački nacionalni identitet svakodnevno podjarmljuju turskim interesima pritom zloupotrebljavajući čak i vlastitu djecu dok ih organizirano i vazalski odijevaju u nacionalne simbole Erdoganove domovine) dokazuje nam primjer iz Laktaša, preciznije iz Banja Luke. Naime, tamošnji dahija oličen kroz lik i (ne)djelo Milorada Dodika u pauzama svog, kako sam tvrdi, “krstaškog otpora protiv neoosmanskog prodora na Balkan”, istovremeno, paralelno i dosljedno primjenjuje identične metode koje je Erdogan već ustoličio u zemlji kojom čvrstom rukom upravlja. Prvo što je Dodik napravio jeste preuzimanje punog nadzora nad svim važnijim medijima u Republici Srpskoj. Zato danas samo rijetki izuzeci (poput bijeljinske televizije BN) imaju kuraži objavljivati vijesti koje šef ovog bh. entiteta ne želi slušati. Kontrola nad budžetima i privatnim finansijskim sektorom odavno su u njegovim rukama, a brojni su i konkretni dokazi da se bez Laktašenkove dozvole u polovici Bosne i Hercegovine teško može otvoriti i seoska trafika, a kamoli respektabilna firma.
Čitav taj proces prate očajni ekonomski rezultati koji dokazuju da je Republika Srpska pod desetogodišnjom Dodikovom upravom temeljito opljačkana, rasprodana i uništena sa ozbiljnom tendencijom ka definitivnom bankrotu. I taman kad se činilo da će se opće siromaštvo i beznađe u koje je stjerao vlastiti narod konačno Dodiku obiti o glavu ( i to tamo gdje je režim najtanji- na ulici dakle), predsjednik se sjetio genijalne metode kako da zaustavi eskalaciju opravdanog ljudskog nezadovoljstva… Naime, zabranio je proteste opozicije i istovremeno organizovao skup podrške samom sebi! Suvišno je unaprijed osuđivati sav moralni jad i čemer koji će dolaskom na Dodikov teferić demonstrirati pristaše jednog okorjelog diktatora, ali zato tragikomičnost posljednje odluke predsjednika RS nesumnjivo prevazilazi čak i vlastoljublje njegovog političkog idola iz Ankare. I dok nam Mile iz Laktaša poručuje, “Republika Srpska i srpski narod-to sam ja!”, negdje daleko od Banjaluke, u tišini luksuzno opremljenog kabineta, jedan čovjek duboko razumije da ponekad i nepomirljivi politički protivnici neodoljivo liče jedan na drugog…