Što je nekom malo, drugom je dovoljno

Zbilja Balkan pati od viška povijesti i historijskih datuma. Maj je u tom smislu mjesec gdje se, zbog svojih parcijalno-nacionalnističkih pozadina, međusobno isključujuće godišnjice najintenzivnije reflektiraju. U Hrvatskoj se, primjera radi, još nisu pomirile ni zaraćene strane iz Drugog svjetskog rata, pa se partizani i ustaše i danas žestoko vrijeđaju na liniji fronta između Jasenovca i Bleiburga. Nakon niza katastrofalnih izbornih poraza političkih opcija koje u svom programu njeguju dosljedni antifašizam, Srbija je definitivno kliznula u četništvo koje je u toj zemlji konačno i zakonski utemeljeno, te historijski amnestirano. Mimohodi i kolone sećanja predstavljaju tradicionalni nacionalni folklor u našem susjedstvu na zapadu i u istočnom komšiluku. U maju, kako rekosmo, to je izraženije nego u preostalim mjesecima u godini...

I mi u Bosni i Hercegovini imamo svoje godišnjice. Međutim, za razliku od Hrvatske i Srbije, gdje se politike dijele na partizanske i ustaške, odnosno partizanske i četničke, na ovom našem malom prostoru, ovoj mrvici planete koju uzduž i poprijeko automobilom obiđemo za pet–šest sati lagane vožnje uz rezervoar goriva i gdje je uvođenje međugradskih avionskih linija neisplativo čak i Ryanairu, naš se problem s viškom historije uvijek trostruko manifestira. Izuzmemo li neradne dane za Novu godinu, Praznik rada te vjerske blagdane, mi i nemamo kolektivno bitnih datuma na nivou cijele države koji bi nas makar na simboličkom nivou ujedinili. Nemamo ih, jer se politike o njima ne mogu dogovoriti. “Ne postoji politički konsenzus”, poručuju oni od čijih odluka svi, nažalost, zavisimo. A država koja nema svoje državne praznike i ne predstavlja državu u svom punom značenju. Prije bi se reklo da dvadeset godina provodimo na prostoru koji je u vojnoj bazi Wright Peterson zamišljen kao privremeni rezervat gdje se, eto, kauboji i Indijanci barem međusobno ne ubijaju. 

Prošlo je više od dvadeset godina od tog “historijskog sporazuma” kojim je zaustavljen rat i uspostavljen kakav-takav mir koji živimo između naših nepomirljivih nacionalizama i preovlađujućeg teškog kokuzluka. Nakon “onog” rata, na ostacima razorene i pravno osuđene nacističke Njemačke nastale su dvije države – jedna pod okupacijom zapadnih sila predvođenih Amerikom, i druga pod sovjetskom čizmom. Iako se gradila sa srušenih temelja, Zapadna Njemačka je za nepunih četvrt stoljeća postala ekonomski najstabilnija država u Evropi. Sjećate se, bilo je to krajem šezdesetih godina kada su se prvi “jugovići” pred svjetinom okupljenom u derutnim selima i gradovima počeli ukazivati za volanima polovnih bijelih mercedesa, s dojč markama u džepu od kojih su zidali svoje kuće i vikendice. Građani iz antifašističke zemlje pobjednice 2. svjetskog rata tako su njemačkim novcem, parama istih onih “švaba” koje je Bata Živojinović nemilosrdno tamanio u filmovima Veljka Bulajića, gradili svoju sreću i status u domovini. 

Pretpostavljam da se pitate šta me je rukovodilo da u tekstu o svim našim nepomirljivim “majevima” i godišnjicama spominjem gastarbajtere i bauštelce? Pravo da vam kažem, ni ja sam nisam siguran zašto je to tako, osim što znam da su nekim narodima dvije decenije mira sasvim dovoljan vremenski period da od svoje države naprave ekonomsku silu, a da nama ustvari nikad nije dosta priče o ratu koju dosljedno žderemo garniranu opštim ekonomskim beznađem i besperspektivnošću.