Prvi maj između sportske subote ili reality nedjelje

Živimo u zemlji gdje nam uistinu ne nedostaje praznika, mada, čini se, i nemamo baš mnogo razloga za slavlje. Nerijetko se svađamo oko datuma, a još češće iste stvari zovemo drugim imenima i jedni drugima uskraćujemo i na svaki način minimiziramo sve ono što želimo da se nama poštuje i čestita. Zanimljivo je da postoje dani kada istu stvar jedni slave, a drugi oplakuju, dok treći, oni najsretniji zbog tog dualiteta, sve to mudro koriste u svojim dnevnopolitičkim spletkarenjima.

Jedan od najzanimljivijih kalendarskih fenomena na ovim prostorima jeste svakako Prvi maj, praznik koji se zvanično, kod nas najčešće neosnovano, zove Praznik rada. Svakoga trećeg januara, kada nam se glava razbistri od netom proslavljenoga odlaska stare “loše” i dolaska nove “nikad gore” godine, prvi sport uz jutarnju kafu jeste pregledanje kalendara za godinu pred nama. Olovka je tu i počinje zaokruživanje, baš kao u kladionici.

Prvo zaokružimo rođendan, za koji se nadamo da ne “pada” u srijedu, jer ga moramo “pomjeriti” za petak, zbog rodbine, prijatelja i svih onih koji baš tu srijedu ne mogu doći. Onda automatski tražimo očima kraj četvrtog i početak petog mjeseca. Polako mu se približavamo da ga ne bismo uplašili, da nam taj Prvi maj ne pobjegne na neki tako neželjeni dan. Obraduje nas četvrtak jer ga bez problema produžavamo vikendom, može i ponedjeljak jer se nastavlja na subotu i nedjelju. Ako je srijeda već smišljamo izgovor ili čuvamo slobodne dane za petak koji ćemo svakako uzeti da sve spojimo, a ako je i utorak onda će nas svakako glava boljeti baš u ponedjeljak 30. aprila i eto bolovanja. Najgora stvar je kada shvatimo da je prvi maj nedjelja ili, ne daj bože, subota. U tom slučaju, i pored toga što smo po onoj narednoj zakonima rekli da “nedjelja nije više u nedjelju nego u ponedjeljak” i što smo Prvi maj odgodili za drugi ili treći, ostaje žal što nam je uskraćena mogućnost onog nespojenog petka ili ponedjeljka.

I onda, već tog trećeg januara, počinju planovi i maštanja. Netko ide na more, netko u Prag na rate, netko bi na Vrelo Bosne (ali tamo više nema prvomajskog uranka niti roštiljanja, pa se onda neće u inat tamo ni ići), netko će kod prijatelja na vikendicu, a netko će reći da su vremena takva, da je radnička klasa ovdje ponižena i uništena, i da se nema ništa tu slaviti, te da neće nigdje, nego će ovako (baš kao ja sada) u dostupnom virtualnom svijetu, najčešće preko društvenih mreža, da podsjeća ostale na tu nepravdu i da se prisjeća kako je to nekada izgledalo...

No, zanimljivo je da nitko, pa čak ni ti “dežurni glasovi razuma”, tog trećeg januara ni ne pomišljaju da se tzv. Praznik rada obilježi na isti način kako je upravo taj praznik i nastao. Nikome nije niti na kraj pameti da baš tog prvog maja izađe na demonstracije i jasno i glasno kaže ovima na vlasti sve ono što ispred računara, najčešće pod teško prepoznatljivim virtualnim alter egom, kaže “hrabro u brk”!

Da ne budem pogrešno shvaćen, imamo mi u ovoj zemlji često i demonstracije, štrajkove, proteste, prosvjede i to na sve 3–4 jezičke varijante koje namećemo našoj djeci, ali po nekom nepisanom pravilu svako od tih zbivanja (uz časne izuzetke) nekako se zadesi baš u radnoj sedmici, od ponedjeljka do petka, i po mogućnosti završava do 16:00. Tako je najbolje, najprihvatljivije i najpogodnije za sve: i za one koji štrajkuju, i za medije kojima su sportske subote i reality nedjelje nepovoljne za bilo kakve “svakodnevne probleme”. U cijelom tom konceptu najviše profitiraju oni koji su na vlasti jer ne moraju svoj vikend ili praznik “radno” provoditi i zabrinuto klimati glavom, suosjećati ili, pak, ćutati kao i svakoga drugoga dana. Ne znate vi kako je to naporno!

Stoga, stiče se dojam da u Bosni i Hercegovini nitko ovaj praznik ne povezuje s obilježavanjem dana kada je, prije tačno 130 godina, širom Sjedinjenih Američkih Država prosvjedovalo na stotine hiljada radnika ističući zahtjeve najčešće simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati prava na vlastiti život. Još manje konstitutivnih i nekonstitutivnih državljana naše domovine zna da je tog dana policija u Čikagu intervenirala i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Većina ih je osuđena na smrt vješanjem ili na dugogodišnju robiju.

Obilježavamo mi mnogo dana sjećanja, ali prvi dan maja to definitivno nije. Taj dan, na osnovu kolektivnoga sjećanja iz prethodnog “mračnog komunističko-socijalističkog” doba u našim glavama nije povezan s borbom za radnička prava i osuđenim sindikalcima, nego uglavnom s janjetom na ražnju i prvomajskim izletom. U krajnjem slučaju zašto se uopće boriti za radnička prava! Pa dobro nam je, zar ne? Jeste da nemamo posla, nemamo poštivanje kolektivnih ugovora, ni minimalac nam nije čemu, ali barem se ne puca. Ustvari, bunimo se mi, negodujemo, ali ko će, bolan, potrošiti ovakav praznik, i to još nedjelju, za demonstracije.

U međuvremenu, odgajamo nove generacije u ubjeđenju da je najveći neprijatelj radničke klase globalno zagrijavanje i El Ninjo koji su nam kišom, snijegom ili burom uništili slavlje za Praznik rada.