Olga Sučić kao statistička greška
Inicijativa došla od strane politički idiotske i mediokritetske ličnosti, kojoj je neprimjereno navoditi ime, da se u preimenovanju JU “Studentski centar” u JU “Suada Dilberović” izostavi ime Olge Sučić, ne bi trebala nikoga iznenaditi. Olga Sučić je, baš kao i sarajevski Srbi, generalno, sporedna ličnost u savremenoj, ali i cjelokupnoj istoriji vlastitoga grada. Istina, sjetiće se neko, u napadu prigodničarske naklonosti “drugomu i drugačijemu” (da baš tim izlizanim frazeologijama), da pomene i njeno ime, pa je tako i čuveni most dobio dvostruko ime, samo nakon što je bilo previše očito da se to ne može izbjeći. Pa opet je Olga Sučić ostala ona “i Olga Sučić”, čiji se status žrtve ne podrazumijeva, već njegovo dodjeljivanje treba istaći da bi se još jednom potvrdila, naglasila, prigodno izreklamirala činjenica, da su “i” oni ovdje s nama. Evo vidite, mi smo imali “i” Mirka Pejanovića “i “Miru Lazovića” “i” “Jovana Divjaka” i tu negdje kod “sarajevskih Srba” kreiranih za potrebe dnevnopolitičke imaginacije i manipulacije, završava smisao “i”.
Iako je premijer Kantona najavio da će se greška ispraviti i da će Studentski centar ipak ponijeti ime “i” Olge Sučić, jer su se “energični, dobro organizovani i hrabri” studenti pomalo zaneli, pa izostavili “i” Olgu, to neće promijeniti surovu istinu. Osim što su u glavnom gradu vlastite zemlje (ne samo prešutnim dogovorom Krajišnika i Izetbegovića o iseljavanju ‘96, već i de facto svođenjem na omrznutu nacionalnu manjinu ‘92), svedeni na statističku grešku, pretvoreni su u vječno “i”, u ukrasnu grešku i to opet ne u svoju, već u korist onih koji ih u to “i” uguravaju.
Bez obzira na to radi li se o nekome ko želi uljepšati svoj politički govor, ili nekome ko, tobože zelotski braneći multietničnost, sebe želi ugurati u njihove cenzuse, kao npr. partije koje su požurile osuditi skandaloznost multietničke neosjetljivosti inicijative “energičnih, hrabrih i dobro organizovanih” studenata.
Najgore što se bilo kojem pojedincu, kolektivu, pa i narodu može dogoditi jeste da dospije u stanje objekta nečije milosti, odnosno nemilosti (Jevreji su to, ponajbolje, iskusili tokom svoje duge i mukotrpne istorije izgnanstva). U ono stanje u kojem si sretan ako onaj moćniji ima to dominacijsko zadovoljstvo da te pomiluje, da kaže “ovaj je naš, nemoj da bi ga ko dir’o”, “nije on ćetnik, znam ga ja ba, odrast'o s nama”, “Jovo Srbine, čaršija je uz tebe” i tome slično. Drugim riječima, status sredstva za čišćenje savjesti odnosno masiranje ega “onoga drugoga”. Interesantno je na koji se to način reflektuje u imenima sarajevskih ulica. Je li među njima ostao i jedan velikan srpske istorije: državnik, vojskovođa, veliki pisac, ili se, pak, radi, o nekim, posve, marginalnim ličnostima, koje odgovaraju statusu kućnih ljubimaca? Onih koji ne mogu egzistirati, osim kao Srbi po odgovarajućoj predodžbi i narudžbi. Ne kao zajednica, koja, kao nekada moćna i dostojanstvena, neimarska i zadužbinarska (Jeftanovića, Besarovića, Despića, Ilića), nastupa s pozicije ravnopravnosti, već grupacija beznačajnih činovničkih udvorica, koja ne bi imala bilo kakve moći i uticaja ne bivajući u milosti stvarnih struktura vlasti. Njihovi dometi su unaprijed zacrtani i tek u tim okvirima će biti “časni” i “pošteni”, dostojni multietničnosti.
Olgu Sučić je ubio ravnogorski mrzilački metak. U onom trenutku kada je ova hrabra i dostojanstvena žena odlučila da brani svoj grad od šovenskog sektarijanskog ludila koje će ga zauvijek izmijeniti. Svoj život sasvim sigurno nije rizikovala, da bi sjećanje na nju jednog dana postalo jedna od mnogobrojnih moneta za potkusurivanje opskurnih ličnosti, njihovih političkih mentora i politikantskih lešinara. Da bi postala ono “opšte mjesto” koje će jedni, zaboravljajući od vremena do vremena političku korektnost, smetati uma, a drugi ih na njega podsjećati, skupljajući tako dokaze svoje političke korektnosti. Jedni zaboravili, drugi podsjetili, a premijer će biti toliko milostiv i širokogrud da iza “i” ipak smjesti i Olgu. Taman onako kako je opskurna stranačka persona koja predvodi SPUS sebi priskrbila aureolu milostivosti, jer sakuplja dobrovoljne priloge za teško bolesnoga momka koji se, možete zamisliti, zove Miloš.
No, sve te gadosti ne mogu umanjiti veličinu čina Olge Sučić, niti njenu mučeničku smrt. Ona će zauvijek ostati svijetli primjer i predznak nekog boljeg svijeta, u kojem neće biti samo tačka na nečijem “i”.