Mostar kao ogledni primjer dejtonskog nacionalističkog ludila
Ima tome nešto više od godinu dana kako je splasnula dreka o majorizacijama, ugrozbama i diskriminacijama s kojom je HDZ zajedno sa svojim pratećim medijskim megafonima kontinuirano zaglušivao društvo nekih 4,5 godina, a ni treći entitet se više ne spominje toliko učestalo, a kamoli s takvim žarom i histerijom. Razlog za ovu naglu promjenu posve je razumljiv. Naime, poslije izbora 2014. HDZ od svojih koalicionih partnera nije dobio samo ono što nije tražio, od svih željenih ministarstava preko agencija do odriješenih ruku za provedbu jednoetničkog stranačkog kadroviranja po državnim firmama u Hercegovini. Svakom po njegov komad teritorije, tj. kolača u koji se ne dira i mirna Bosna. Ili barem njen federalni dio.
Ipak, pojavi se tu i tamo, gdje stvari nisu posve etnički čiste, pokoji rep iz prošlosti koji na momente narušava ovu etnokratsku idilu. Onaj najkrupniji desio se s Mostarom, dejtonskom Bosnom i Hercegovinom u malom i nadasve zahvalnim oglednim mikro primjerkom funkcionisanja etnonacionalnih politika u praksi. Formalno jedan, a suštinski podijeljen na dva jasno odvojena dijela koja su u godinama poslije rata bila i administrativno uknjižena, Mostaru je 2004. od visokog predstavnika nametnut statut kojim je administrativno uspostavljen jedan grad, ali uz mehanizam donošenja odluka u duhu Daytona s izdašnim nacionalnim kvotama i zaštitama od “preglasavanja”. Konačni rezultat kao i u svim drugim bh. primjerima ovakvog ustrojstva bili su nefunkcionalna vlast, brojni zastoji u donošenju odluka i, u konačnici, paraliziranje Grada. No, stvari će postati još gore s odlukom Ustavnog suda BiH da je nametnuti Statut Mostara neustavan. Bez novog nema izbora, a od posljednjih je u Mostaru prošlo gotovo punih osam godina. Za sada nema ni najmanje povoda za optimizam da će krajem ove godine Mostarci napokon izaći na izbore za rukovodstvo svog grada, jer se na kraju tunela ne vidi ni zračak nade da će biti postignut bilo kakav konsenzus oko ustroja Mostara. No, za razliku od viših nivoa vlasti, rješenja koja nacionalne stranke nude za Mostar nešto su obrnuta – ovdje je HDZ pobornik jedinstvenog grada i jedne izborne jedinice, dok SDA insistira ni manje ni više nego na formiranju više etničkih opština.
No, ne lezi vraže, taman kada se javnost zadeverala razvezivanjem mostarskog Gordijevog čvora, kao grom iz vedra neba grupa hrvatskih stranaka u Srednjobosanskom kantonu u javnost je izašla sa zahtjevom da se i Travnik reorganizuje. Pozivajući se istovremeno i na ZAVNOBiH i na Dayton, zahtijevaju posebne nacionalne kvote za hrvatske predstavnike u gradskim institucijama, tj. “pravedniju političku reprezentativnost predstavnika svih naroda i građana koji tu žive bez obzira na njihovu brojnost”, a kao model za Travnik traže upravo mostarski statut. Onaj poništeni!
Ovo vam na momente zaista može izgledati kao urnebesna politička šizofrenija. Možete se čak i snebivati nad licemjerjem SDA koja u slučaju Mostara predlaže princip administrativnih etničkih podjela i zaokruženih teritorija kojima se kao stranka programski navodno protivi, kao i HDZ-a koji već duži niz godina svoj imidž gradi na nepokolebljivoj borbi protiv ugrozbi i majoriziranja malobrojnijeg naroda, ali joj većinski “građanski” princip odjednom postaje drag tamo gdje su Hrvati u većini, dok bi uporedo s tim u Travniku uvodio posebne mehanizme zaštite “malobrojnijeg naroda”.
No, tragična spoznaja i jeste što u tome nema ničeg licemjernog, nego se u pravom smislu te riječi radi o dosljednim primjenama etnonacionalnih politika, koje se zapravo mirne duše mogu nazvati nacionalističkim. Jer nacionalizam, a od kojeg se kao pojma kod nas zazire jer se, potpuno pogrešno, brka i poistovjećuje sa šovinizmom, jeste ideologija koja u temelj svoje političke borbe stavlja naciju i podređuje joj sve druge elemente ličnog ili grupnog identiteta, kao i sve ostale vrijednosti. Njegov primat nije usmjeren ka pojedincu-građaninu, on se ne temelji na univerzalnim vrijednostima, on drugim riječima nije internacionalan. Kako se obraća isključivo pripadnicima jedne grupe na osnovu osjećaja zajedničkog nacionalnog identiteta, nužno je učahuren, isključiv prema onima koji se ne uklapaju u taj koncept te teži teritorijalnom zaokruživanju prostora gdje živi data nacija, jer samo na taj način dobija svoje ispunjenje.
Konačni cilj svake nacionalističke politike jeste borba da određeni narod vlada nad ostalim tamo gdje većinski, a gdje je manjina da uživa posebnu zaštitu i privilegije u odnosu na većinu. Stoga je sasvim logično što HDZ koji na nivou BiH i Federacije zagovara treći hrvatski entitet, u Mostaru pak svim silama agituje za jedinstveni grad, ali ne i u Travniku, kao i to što SDA koja se formalno bori za cjelovitu i centralizovaniju BiH, za rješenje problema Mostara predlaže upravo HDZ-ovski koncept na državnom i entitetskom nivou.
No, najveći problem pak leži u činjenici što je sama dejtonska država upravo i rezultat ovakvih nacionalističkih politika, gdje je BiH i ustavno definisana kao tronacionalna država u kojoj je nacija temelj političkog sistema, pa samim tim i osnov političkog organizovanja i borbe. Upravo u ovoj činjenici treba tražiti i jedan od glavnih razloga zbog kojeg su stranke koje, uslovno rečeno, svoje politike baziraju na nekim građanskim vrijednostima, kada god bi dobile priliku da vladaju djelovale potpuno izgubljeno i svojim postupcima najčešće pravile još veću štetu. Sam sistem nije baziran na principima i idejama na kojima se te stranke temeljno zasnivaju, pa stoga dejtonski organizam na njih reaguje kao na neprobavljivu namirnicu koju sažvače i izbaci.
Tako ustrojen državni organizam svoje ispunjenje u konačnici može jedino pronaći u teritorijalnom i administrativnom zaokruživanju tri etničke političke cjeline ili će potpuno da raspukne.
Mostar i manjim dijelom Travnik tu u konačnici služe kao mali, ali vrlo zahvalni i savršeno precizni ogledni primjerci suštine djelovanja i funkcionisanja etnonacionalističkog političkog koncepta.