Srbošnjaci i magične cipelice
Javnosti su malo poznati tajni pregovori koje su 1901., ne tako dugo pred austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine, u Slavonskom Brodu vodili srpski i muslimanski prvaci. Vezivala ih je zajednička muka zvana Austro-Ugarska monarhija. Muslimani tada nisu sa simpatijama gledali na potpunu integraciju u veliku, dominantno rimokatoličku silu i priželjkivali su, barem, ostanak pod formalnom osmanskom vlašću, dok je Srbima, za razvoj njihove nacionalne ideje ujedinjenja BiH i Srbije više pogodovala BiH u slabom osmanskom carstvu. Isto je tako malo poznato da su se ovi pregovori događali samo deset godina nakon sloma zajedničkog srpsko-muslimanskog ustanka u Istočnoj Bosni i Hercegovini, pokrenut, zbog novog austrougarskog “vojnog zakona”, odnosno obaveze “zemaljskih pripadnika” da služe austro-ugarsku vojsku, što je bio jasan signal da će uskoro uslijediti potpuno inkorporiranje BiH u Monarhiju.
U istorijskoj nauci je nejasno šta je, zapravo, u konačnici, dogovoreno u Slavonskom Brodu. Međutim, savremeni turski istoričar Ajdin Babuna je otkrio sultanovu instrukciju muslimanskim pregovaračima da se sa Srbima može pregovarati o zajedničkoj nacionalnosti i jeziku, ali da se ništa ne potpisuje. Sultanu je dogovor sa Srbima bi rezervna opcija stvaranja države sa brojnom muslimanskm populacijom na svojim granicama, iako je već od ranije bila u pregovorima sa habzburškim predstavnicima o konačnom ustupanju BiH Monarhiji. Tako se izjalovila mogućnost koju u Načertaniju spominje Ilija Garašanin, o modernoj srpskoj naciji u kojoj vlada “sloboda vjerozakona”, pa čak i magloviti planovi crnogorskog kneza Nikole I Petrovića i srpskog kralja Aleksandra I Obrenovića, da se u slučaju stvaranja ujedinjene države koju bi činile Srbija, Crna Gora i BiH, kraljevska kruna, ukoliko bi došlo do izumiranja Petrovića i Obenovića, garantuje nekom muslimanskom plemiću. Bilo je jasno da bi ovako stvorena država postala kičma Balkana, što, prirodno nije odgovaralo imperijalnim interesima Austro-Ugarske, kao što, uostalom, ne bi odgovaralo interesima ni jedne imperijalne sile, da u susjedstvu stvara potencijalne neprijatelje i brane daljnjoj ekspanziji.
Daljnji razvoj događaja, aneksija BiH, nepostojanje preduslova da srpska politika raskrsti sa dominantnim pravoslavnim konfesionalnim predznakom, što će muslimane čvršće vezati za Austro-Ugarsku, Prvi svjetski rat i neuspješna integraciona nacionalna politika u Kraljevini SHS, međukonfesionalno klanje u Drugom svjetskom ratu uzrokovano proustaškim i proravnogorskim opredjeljenjima, zatim krah socijalsitičkog koncepta bratstva i jedinstva, sistematski zločini koje je zvanična srpska politika 90-tih sprovela nad muslimanima, kao i definitivno etabliranje bošnjačke nacije, potpuno je obesmislio bilo kakvu, realnu, mogućnost (re)integracije dva naroda, budući da je religijsko sektarijanstvo je, spletom istorijskih okolnosti, (p)ostalo osnovni supstrat nacioizgradnje na Balkanu.
Pa ipak “Srbi i Bošnjaci imaju, sasvim izvjesno, zajedničku budućnost tamo gde su vekovima živjeli", rekao je premijer Srbije Aleksandar Vučić prilikom susreta sa predsjedavajućim Predsjedništva BiH, dodavši da je potrebno da uđu "Bošnjaci u srpske cipele, Srbi u bošnjačke cipele ne bi li se bolje razumjeli i zajednički gledati u budućnost. Sve naše odnose ćemo pokušati spustiti ton i riješavati ih u miru, unaprijeđivati odnose te da Srbi i Bošnjaci izvjesno imaju zajedničku budućnost tamo gdje su vijekovima živjeli." I zaista, “hodanje Srba u bošnjačkim” i “Bošnjaka u srpskim” cipelama bi podrazumijevalo mnogo toga, a prevashodno, sistemsko demontiranje dnevnim politikanstvom, konstruisanih istorijskih i političkih mitova sa obije strane.
Kada bi se svako, govoreći ovdje o običnome plebsu, van političkih krugova, zaista našao “u cipelama” onoga drugoga, ubrzo bi se uvjerio u kakve gluposti je, “o onim drugima” bio spreman povjerovati. I ovdje nećemo uzeti na primjer samo arlaukanja sumanutih radikalnih osvetničkih skupina, već mitologije o devedestima, duboko ukorijenjene u podsvjesti većine bošnjačog i srpskog stanovništva, ma koliko se radilo o realnim i na sadašnjost fokusiranim pojedincima. Međutim, takvo je nešto vrlo naivno očekivati, barem u skorije vrijeme. Narodi ne mogu dobiti kurs politologije i istorijskih činjenica preko noći, a i da mogu, on, sam po sebi ne bi značio ništa, bez sporazuma političkih elita koji je mnogo više od lijepih prigodnih riječi.
Ukoliko bi srpske i bošnjačke elite zaista krenule u projekat “zajedničkih cipela”, to bi zahtijevalo izradu dugoročnog projekta uvezivanja Beograda, Sarajeva i Novog Pazara, a u kojem bi sve političke elite Srbije i BiH pronašle svoje interese i, k tome ih uvezale sa interesima Evropske unije. Sve, da postoji i najbolja volja svih strana za to, implementacija bi neumitno nastavljala da bude žrtvom predizbornih i drugih huškačkih politikanstava u cilju obezbjeđivanja izbornih pobjeda i dugoročnog ostanka na vlasti političkih elita čija osnovna ideologija etničkog identiteta ostaje, neintegrativna vjersko-sektarijanska. Na kraju krajeva, kada bi se ostvarili svi idealni uslovi, odnosno našao najbolji dogovor od svih mogućih dogovora o raspodjeli novca, neko bi mogao postaviti staro, dobro pitanje: “A gdje su u svemu tome Hrvati?” Dobrih vila, u politici nema, pa ni magičnih cipelica. Kako nekad, tako i sad.