Metar Dostojevskog i metar Andrića
Da nastavimo tamo gdje smo stali prošli put: najveći prioritet ove države, ovoga društva, pa i njenih konstitutivnih i nekonstitutivnih članova jeste modernizacija i unaprjeđenje obrazovno-odgojnog sistema!
Za sve one kojima pisana riječ, iliti knjiga, predstavlja modni dodatak interijeru na stalaži (koju od milja zovu bibliotekom) nabavljen po principu “metar Dostojevskog i metar Andrića” (jer im se poklapaju boje tvrdog uveza), evo omiljenoga dijela kolumne, tj. nekoliko definicija kao ohrabrenje da odmah prestanu čitati naredne redove.
Obrazovanje je pedagoški i didaktički osmišljeno, više ili manje sistemski organizirano poučavanje i učenje kojim pojedinac stiče opća i posebna znanja o svijetu oko sebe. S druge strane, obrazovanje se može predstaviti kao proces u kojem društvo prenosi akumulirano znanje, vještine i vrijednosti s generacije na generaciju. Osnovna podjela obrazovanja podrazumijeva koegzistiranje i međusobno preplitanje formalnog, neformalnog i samoobrazovnog modela.
Da skratimo, sve, ali baš sve, od ravne i kose crte kojima smo tako zdušno punili sveske kod naših učiteljica, do spoznaje da je paradajz jeftiniji na pijaci nego u supermarketu, preko čitanja portala, novina, društvenih mreža i razmjene informacija uz jutarnju kafu – sve je to sticanje znanja o svijetu oko sebe i sve je to obrazovanje.
No, mi ne bismo bili mi kada nešto logično ne bi nizom tumačenja, pravnih akata, nacionalnih ciljeva i dnevnopolitičkih spletkarenja, pretvorili u svoju suprotnost.
Stoga, hajde da vidimo šta mi, ovako divni i specifični, uradismo od tog obrazovanja.
Prije svega, uspjeli smo svima ostalima da otvorimo oči i pokažemo da obrazovanje jako dobro može da posluži kao dnevno (nacionalno) politička kategorija podobna za prepucavanja, posebno u predizbornome vremenu. Također, kada već nemate neki dobar argument kojim biste opravdali svoju lijenost, izbjegavanje uplitanja u svoj posao i nesposobnost, uvijek možete iskoristiti obrazovanje kao odličan izgovor i okriviti “neefikasan obrazovni sistem” koji, eto, predstavlja refleksiju trenutnoga “teškoga političkoga i istorijskoga momenta u kojem se naše društvo nalazi”. Uzgred, nevezano za temu, ali ipak bitno sa stanovišta našeg doprinosa znanosti, bitno je napomenuti da smo upravo mi dokazali Ajnštajnovu hipotezu da je vrijeme relativan pojam jer kod nas momenti traju desetljećima i stoljećima.
Dakle, s punim pravom se možemo pohvaliti da smo u protekla dva desetljeća uspjeli da najsnažniji instrument društvene percepcije i oblika socijalizacije (i to je jedna od definicija pojma obrazovanje) svedemo na kategoriju izgovora i dežurnoga krivca.
Kada bi postojala Aleja žrtava Dejtonskog sporazuma, centralno mjesto u tom tužnom nizu zauzimala bi bista posvećena obrazovanju. Iako se u članu 2 stavka 4 (katalog prava koja bi svi trebali uživati) navodi pravo na obrazovanje, njegovo izostavljanje iz liste nadležnosti države nije bio slučajan previd nego perfidna igra onih koji su ga sastavljali. Oni su bili izuzetno svjesni da svako odsustvo efikasne i jedinstvene kontrole i uspostavljanja obrazovnoga sistema na cijelom području BiH, stvara situaciju kreiranja malih prostora, zatvorenih torova u kojima je manipulacija nacionalno o(ne)sviještenim, dovoljno neobrazovanim masama izuzetno laka i u kojima sve što kažete, a što vama ide u prilog, možete prikazati nezaobilaznim dijelom “procesa obrazovanja” i “neotuđivim pravom” vaših konstitutivaca.
I uspješe u tome, a kao rezultat dobismo kategorije nacionalne skupine predmeta, dvije škole pod jednim krovom, “obavezno-izborne” vjeronauke i kulture religija, generacije koje na internacionalnim testovima postižu najgore rezultate i dječake i djevojčice koje “znaju samo za svoje”, a ne znaju i preziru sve drugo, skoliozu kičme klinaca koji umjesto tableta vucaraju po pet knjiga i šest bilježnica za jedan predmet i još mnogo toga zanimljivoga. Uspješe da dokažu da je Čerčil bio u pravu kada je rekao da istoriju pišu pobjednici, jer, s obzirom na to da je rat ovdje zvanično završio neriješeno u našim školama, po nekoliko kilometara udaljenima, uče se najmanje tri “autentične i jedino istinite” istorije... I uzgred, kada istorija postade dio “nacionalne skupine predmeta”!!??
Kada bi stepen obrazovanosti mogli da valoriziramo kroz broj ministara i ministarstava koja su navodno nadležna za obrazovni sistem u BiH, i podijelimo s brojem stanovnika, pokazalo bi se da smo, u tom pravcu, jedna od “najobrazovanijih” zemalja.
U totalu 13,1 ministarstvo u opisu svojih nadležnosti ima i “brigu o obrazovanju”, a skoro svih 10 kantonalnih, dva entitetska, jedno iz gradića Brčko i 0,1 na državnom nivou najčešće koriste izgovor o nenadležnosti (osim kada je u pitanju raspodjela budžetskih prihoda) da bi opravdali svoje egzistiranje bez ikakvih rezultata.
A zamislite kada biste imali priliku da u jednom “obrazovnom realitiju” okupite sve te ministre (koji tako olako mijenjaju zakone) i zamolite ih da vam definiraju pojam ishod učenja i nabroje kojih osam razina opisanih u ishodima učenja predviđa europski kvalifikacijski okvir...
Ne izgleda dobro, nimalo dobro, zar ne? A stvari se tako lako mogu promijeniti...
U međuvremenu, znanstvenici su kreirali model “sintetičkoga fosila” u kojem bi u vidu DNK informacije mogli očuvati ogromne količine podataka za naredne generacije koje dolaze u milenijima iza nas.