Sarajevo - kristalna sjećanja
“Sarajevo se odbranilo od fašizma, ali Evropa i svijet, nažalost, nisu se odbranili”. Ako ste pomislili da je ovu rečenicu izrekao Fatmir Alispahić ili neko sličan ko u “tuđem oku traži trunku, a ne vidi balvan u svom”, grdno se varate. Opasnosti od eskalacije fašizma na evropskom kontinentu, a i šire, hrabro je prepoznao gradonačelnik Sarajeva i to na press konferenciji tokom koje je najavljen ovogodišnji program obilježavanja 6. aprila, Dana oslobođenja Grada. Ivo Komšić, taj “čovjek stotinu stranaka” u svojoj višedecenijskoj političkoj biografiji i, po ozbiljnim pokazateljima, najnesposobniji čelnik u novijoj povijesti glavnog grada Bosne i Hercegovine, odlučio je javno održati lekciju neodgovornim Evropljanima zbog, kako je naveo, tendencija koje oni sami ne prepoznaju. Budući da je gradonačelnik statusni simbol svakog grada, Komšićeva poruka bi trebalo da predstavlja glas i mišljenje svih nas koji ovdje živimo. A ako je ta poruka još i u totalnom neskladu s notornim činjenicama, onda tim gore po činjenice.
Šta je, zapravo, rukovodilo Komšića da kompletnu Evropu optuži za kapitulaciju pred fašizmom? Koji ga je to vrag, kao što je svojevremeno pjevao bivši Sarajlija Željko Bebek, tjerao da pređe prag pristojnosti i optuži stotine miliona stanovnika Starog kontinenta za toleranciju prema najvećem zlu moderne civilizacije? Ovom neodgovornom, prepotentnom i, u suštini, netačnom izjavom, gradonačelnik je sve nas koji živimo u gradu kojim on prilično neuspješno “rukovodi i komanduje” potencijalno izložio neugodnostima i teškim pitanjima kojim bismo mogli biti izloženi prvom prilikom kad pređemo granicu one četiri “komšićevske” gradske opštine. Zamislimo samo situaciju u kojoj, štajaznam, Sarajlija sleti u Pariz te na aerodromskom check-pointu, nakon što cariniku pokaže pasoš, bude izložen temeljitom pretresu i psihofizičkoj torturi samo zato što stiže u grad koji se, za razliku od Sarajeva, nije odbranio od fašizma?
“Oho, monsieur, dolaziš iz Sarajeva. Hajmo malo, da te čujem, otkucaj mi identitete svih ilegalaca koji djeluju u tvom gradu. Kodna imena, nadimci, lozinke. Sve ćeš mi propjevati antifašisto, uključujući i tajno skrovište tvog gradonačelnika, ime njegovog eventualnog dvojnika, ukoliko takav uopšte postoji...” Šalu na stranu, ali posljednjom izjavom o “fašizaciji” Evrope, Ivo Komšić je samo još jednom dokazao kako za svaku ovdašnju nepromišljenost političara ne postoji adekvatna javna sankcija. Čak su izostale i reakcije lokalnih komentatora i analitičara na ovu neutemeljenu konstataciju. Primjećujem da izjavu gradonačelnika još uvijek niko nije javno osudio, što bi, pretpostavljam, trebalo da znači da je ona istinita i neupitna.
O našim svakodnevnim “fašizmima”, kriminalu, nasilju, vrijeđanju drugih i drugačijih, šovinizmu, primitivizmu, papanluku, te sve otvorenijoj homofobiji, svakako dosljedno ćutimo sve dok nas to direktno ne ugrožava. I sve se to događa u gradu koji je odavno provincijaliziran do te mjere da se zaista može usporediti s posebnim teritorijem odvojenim od ostatka Evrope. Možda je, kažem, Komšić u pravu. Moguće da Sarajevo danas zaista predstavlja ono što je početkom Drugog svjetskog rata bila Užička republika. Ali to se nikako ne može odnositi na naš gradski antifašizam. Prije će biti da je Sarajevo pod Komšićevim gradonačelnikovanjem postalo kasaba slična onoj užičkoj od prije 75 godina... Kasaba je to sa svim svojim novoizgrađenim tržnim centrima, s nedostupnim naseljima bošnjačke kvazielite, prepunim kafanama u centru grada, zetrama i skenderijama, tim nakrcanim salama gdje u alkoholnom delirijumu grmi najgora moguća muzika, dok u isto vrijeme ulicom velikog Davorina Popovića prođu tek oni rijetki što ih put nanese do prigradskog Stupa. Zato iskreno vjerujem, i nadam se, kako će ova današnja, političkim budalaštinama i nazor nastala, zapuštena kasaba, uskoro opet postati naš Grad. U to ime, sretan nam 6. april.