Šta zamjeriti, a šta ne zamjeriti Miloradu Dodiku?

U medijskoj poplavi tema i naslova vezanih za teroristički napad u Briselu, kao i presudu Radovanu Karadžiću, potpuno se utopila informacija da će Igor Radojičić, visoki funkcioner SNSD-a biti kandidat ove stranke za gradonačelnika Banjaluke. Radojičić je, podsjetimo neformalni vođa unutarstranačke opozicije, koja se sa velikom kritičnošću odnosi prema bahatom desničarenju aktuelnog predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika. 

Mnogi mediji nakolonjeni opoziciji su, stoga, predviđali raskol u vladajućoj stranci, kao i to da će Radojičić formirati posebnu socijaldemokratsku stranku, kojom će, skupa sa opozicijom, zadobiti većinu u Narodnoj skupštini i moć Milorada Dodika svesti na predsjedničku poziciju. U kuloarima zajedničkih institucija i NSRS-a je, također, kolao spin, kako je sve spremno za masovne januarske proteste, koje će podržati i strane obavještajne agencija i kojima će Dodik, nakon gotovo 12 godina, biti srušen sa vlasti. 

Međutim, dogodilo se nešto sasvim suprotno. Dodik je svoga najvećeg rivala odredio za kandidata za jednu od najbitnijih pozicija u Republici Srpskoj i time jasno dao do znanja da od stranačkog raskola nema ništa. Svaka pomisao na masovne demonstracije se već može smatrati sumanutošću. Rano je za jasne prosudbe, ali, sasvim sigurno, nije daleko od istine, da bi Radojičićevo stupanje na mjesto gradonačenika prijestolnice RS-a, moglo značiti i početnu fazu njegove intronizacije za Dodikovog nasljednika, kako u partiji, tako i na premijerskoj i predsjedničkoj funkciji. Radojičić za razliku važi za staloženog, razboritog i umjerenog političara, dakle potpuno različitog od Dodika, koji, kada je u pitanju dobijanje glasova ne preza ni od čega, pa ni od toga da otvari studentski dom na Palama koji nosi ime Radovana Karadžića.

No ipak, šta možemo, a šta ne možemo zamjeriti Dodiku i kakav razvoj situacije bi, u realnim političkim, a ne izmaštanim okvirima mogao, iz postojeće situacije voditi do najboljeg scenarija za Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu u cjelini? Nema sumnje da je Dodikova retorika oštra, nekorektna, gruba, a u nekim slučajevima radikalno šovinistička, da je od javnog servisa RTRS-a svorio tvornicu stvarnosti vječno ugroženog srpstva, smiješnu propagandnu mašineriju koja neprestano održava atmosferu ratnog stanja, da je postigao da mu stranka bude izbačena iz Socijalsitičke internacionale zbog udruživanja sa najrigidnijim evropskim desničarima, da je stao u odbranu osuđenih ratnih zločinaca, da je uspostavio političku kulturu, u kojoj do vlasti dolazi najbolji u igri bezobzirne prevrtljivosti i manipulacija.

Međutim, iako sve ove argumente usvojimo kao nepobitno tačne, nameće nam se temeljno pitanje: kako je uopšte moguće voditi politiku u BiH? Rezultati prvih poslijeratnih demokratskih izbora su nam jasno ukazali da je stanovništvo BiH ogromnom većinom odbacilo reformsitičku agendu Ante Markovića, a povjerenje poklonilo narodnjačkim promotorima primordijalnih identitarnih mitologija. Idealisti će se nad takvom situacijom zgroziti, a oni hladnije gave i sa nešto istorijskih i ekonomskih činjenica u glavi će shvatiti, da su staljinoidni režimi također bili u paktu sa primordijalnim (mitovi o velikom vođi, slavnoj prošlosti) i da niti su mogli, niti imali vremena i načina da potisnu prethodne, vijekovne naslage primordijalnog. 

Narodi BiH za to ne snose krivicu, pogotovo, s obzirom na to da postoje, da se njegoševski izrazimo, na “strašnome mjestu” istorijskih krajišta i udaljenih provincija velikih carstava. To je ono što je Dodik jednom i sam priznao: “Ja počnem pričati o ekonomiji i niko me ne suša, onda kažem ‘Ne damo Republiku Srpsku’ i svi aplaudiraju.” Na stranu sva šovenska retorika koja se može ublažiti, ali Dodik je shvatio s kakvim, ugrubo kazano, “materijalom” ima posla i kako je, u takvim prilikama jedino moguće vladati. Da je ostao dosljedan svojoj prvobitnoj liniji potpunog raskrštavanja sa prošlošću, vjerovatno bi u RS-u završio na način na koji je moralni liberal Vlado Gotovac završio u Hrvatskoj naspram prepredenog pragmatika Franje Tuđmana, ili, evropejski liberal Adil Zufikarpašić, protiv spletakma lukavstvima, prevrtljivostima i manipulacijama sklonog, Alije Izetbegovića.

Da Dodik nije počeo iskorištavati primordijalni mentalni sklop bh glasača, to bi nastavio raditi SDS. A da li iko može, sa integritetom, tvrditi da bi Karadžićeva stranka na istoj poziciji bila bolja za cjelokupnu političku situaciju u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini? Drugim riječima, kada je riječ o politici, Dodiku se, iz realpoitičke perspektive, ne može zamjeriti što je SDS počeo tući njihovim oružjem, ne može mu se zamjeriti ni legitmitet zaštite ravnopravnosti srpskog naroda u BiH, ne može mu se, bez ikakvih moraliziranja kakva su u bilo kakvoj politici irelevantna, zamjeriti ni to što pokušava obrisati blato SDS-oog zločinačkog nasljeđa, balansirajući između društvene katarze (ipak je više puta prisustvovao kolektivnoj dženazi u Srebrenici, te se naklonio u spomen-mezarju u Potočarima) i relativiziranja onoga što se dogodilo, u cilju odbrane od sarajevskih centralističkih aspiracija, također odgovornih za loše funkcionisanje dejtonske BiH. Nadalje, Dodik nije sam. S njim su u strukturama vlasti nerazmrsivi pipci mafijaških i birokratskih hobotnica koje valja nahraniti, a jedini način za to je ostanak na vlasti, jer, u suprotnom, leti glava. Ne samo ona politička.

Pa ipak, postoji granica koja se ne može preći. Otvaranje bilo kakve institucije sa imenom presuđenog ratnog zločinca više nije samo retorika, već institucionalizacija sjećanja na ličnost, koja nije samo avet užasa u kolektivnom sjećanju kosntitutivnih naroda RS-a, Bošnjaka i Hrvata, već, jedna od najvećih političkih štetočina u modernoj istoriji srpskog naroda. Takav potez otvara pandorinu kutiju u kojoj će sutra i druge institucije: škole, bolnice, biblioteke nositi imena po ličnostima koje se nisu pokazale dostojne presudnog istorijskog trenutka u kojem se srpski narod našao 1991. Time pogubni primordijalizam prestaje biti sredstvo, nego postaje cilj održavanja na političkoj površini, koje SDS-ovska opozicija, ukoliko se jednom domogne vasti, može iskoristiti za još monstruozne političke strategije. 

Zbog toga bi Dodik konačno morao povući ručnu kučnicu. I za nadati je se, da je paktom sa Radojičićem na neki način, to povlačenje i pripremio. Jer za RS i BiH bi bilo daleko bolje da doživi postupno umanjenje Dodika i tranziciju moći u Radojičićeve umjerene i razborite ruke, nego trijumf opozicije predvođene SDS-om kojoj sarajevski mediji daju zdušnu podršku. Ali to je već posebna tema koja spada u domen političkog idiotizma.