Kako su Majke Srebrenice izborile Memorijalni centar: "Tamo gdje su ih pobili, tu će i ležati"

Dokumentarni film Memorijalni centar Srebrenica-Potočari, autorice Arijane Saračević-Helać, donosi priču o dugogodišnjoj pravnoj i političkoj borbi grupe preživjelih Srebreničana koji su zajedno s predstavnicima Majki Srebrenice odbili da formalno mjesto obilježavanja srebreničke tragedije, kao i ukop ubijenih Srebreničana, bude izvan mjesta zločina genocida.

U filmu se podsjeća na svu arhivsku građu koja dokumentuje sve što se dešavalo poslije počinjenog genocida u Srebrenici, ali i upornu i tešku borbu da institucije države priznaju Memorijalni centar Srebrenica-Potočari.

Ponukani gledanjem ovog dokumentarca, donosimo vam priču o nastanku Memorijalnog centra Srebrenica–Potočari, kao i o snazi preživjelih i hrabroj borbi majki Srebrenice da njihova djeca, muževi, očevi, braća, komšije i prijatelji budu ukopani tamo gdje su mučki ubijeni.

Genocid je počinjen u julu 1995. godine.

Obilježavanje tragedije počelo je dvije godine kasnije, 11. jula 1997. godine u Ravnama kod Kladnja. Tada je za sve ubijene, uz prisustvo više od 3.000 ljudi klanjan prvi dženaza-namaz.

Ozloglašena Fabrika akumulatora

Naredne godine, genocid u Srebrenici drugi put je obilježen u sali Sportskog centra Mejdan u Tuzli. Na tom skupu, upućena je osuda i međunarodnoj zajednici u Bosni i Hercegovini i tadašnjim domaćim vlastima. Od tada se u proces dobijanja pravnog statusa za mezarje u Potočarima i ozloglašenu Fabriku akumulutora, formalno uključila američka administracija i Ured visokog predstavnika.

Tek 31. marta 2003. godina, u Potočarima je obavljena prva dženaza i ukop. Tog dana, bivši američki predsjednik Bill Clinton, otvorio je Memorijalni centar i tokom govora poslao snažne poruke.

No, svašta se izdešavalo u međuvremenu, između 1995. i 2003. godine, dug i naporan put je bio dok Centar bude priznat i od državnih institucija i da sam postane državna institucija.

Nura Begović iz Udruženja "Žene Srebrenice" prisjetila se kako je sedam žena (ona je bila među njima, op.a.) došlo u Opštinu Srebrenica zahtijevajući da žrtve genocida, njihovi najmiliji, budu ukopani u Potočarima, mjestu na kojem su mnoge žene posljednji put vidjele svoje supruge, sinove, očeve...

Ali, kako je Srebrenica bila dio manjeg bosankohercegovačkog entiteta RS, tamošnje vlasti nisu to dozvoljavale.

Begović objašnjava da je zemljište na kojem je danas Memorijalni centar Srebrenica-Potočari pripadalo Bošnjacima, čuvenim porodicama iz Srebrenice, koji su ga se odrekli u korist Memorijalnog centra.

"Nisu nam dali odobrenje"

"To je nama bilo bitno. Ali, ovdje je entitet, imaju svoj katastar, nisu dali odobrenje ni građevinsku dozvolu. Zlikovci - odbornici u Skupštini Opštine Srebrenica nisu dali. Visoki predstavnik je bio za to da se odobri, rekao je da Bošnjaci moraju tu biti ukopani. Ali oni nisu dali", rekla je Begović, između ostalog.

Predsjednica Udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa" Munira Subašić ispričala je kako je 2000. godine tadašnji visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch donio odluku da žrtve genocida budu pokopane u Potočarima.

"Puno u tome nam je pomogao Thomas Milles (tadašnji ambasador SAD u BiH, op.a.), kao i predsjednik Ujedinjenih naroda Jacques Paul Klein", rekla je Subašić.

Hasan Nuhanović, koji je preživio genocid u Srebrenici, prisjetio se kako im je Thomas Miller rekao da Petritsch neće da donese odluku o uspostavi Memorijalnog centra.

"Rekao nam je da u posjetu dolazi Richard Hollbruke, koji je poručio Petritschu: 'Prije nego što ja sletim, hoću da doneseš odluku o uspostavi Memorijalnog centra'.' Osjećao je, valjda, neku vrstu krivice zbog Dejtona i htio je na neki način to ispraviti", ispričao je Nuhanović.

U dokumentarcu se pojavljuje i Ahmet Kapidžić, jedan od autora idejnog rješenja prve faze Memorijalnog centra Potočari.

Rekao je da je Paddy Ashdown, visoki predstavnik u BiH koji je došao poslije Petritscha, 2002. godine raspisao konkurs za izgradnju Memorijalnog centra u okviru kojeg će biti, a danas i jeste, mezarje.

Povećana površina za Memorijalni centar

Kazao je da je planirana površina bila mala, s obzirom na to da se tu trebalo ukopati više od 8.000 ubijenih. Ashdown je to prihvatio, pa je odluka promijenjena. Prostor je povećan sa 37.000 kvadratnih metara na 47.000.

Šest godina nakog najvećeg zločina poslije Drugog svjetskog rata, žene Podrinja otkrile su kamen temeljac za Memorijalni centar.

"Zamišljeno je da središnji dio bude kao tučak od cvijeta, a ostalo kao latice", rekao je Kapidžić.

Upravo takav Memorijalni centar Srebrenica-Potočari danas znamo. Prije samo nekoliko dana klanjana je dženaza i obavljen ukop još sedam žrtava genocida. A za još više od hiljadu ubijenih, koji se vode kao nestali, se traga.

Nuhanović se prisjetio da je osiguran novac za izgradnju mezarja, između 5 i 6 miliona dolara.

"Od tog novca trebalo je da se izgradi mezarje, a da preostali novac bude deponovan na račun za budućnost čime bi se finansirale svi buduće dženaze žrtava genocida. Sjećam se, stajao sam s Ashdownom, bile su tu Majke Srebrenice, preživjeli, muškarci... Još nije bio izgrađeno mezarje. Sjećam se da me je pitao: 'A šta je s Fabrikom akumulatora?' Znao je pozadinu, znao je šta se dešavalo u bazi UN-a iz koje su ljudi bili istjerani", ispričao je Nuhanović.

Ashdownu nije puno čekao da donese odluku kojom je pridružio zloglasnu Fabriku akumulatora parceli rezervisanoj za mezarje.

"Prva dženaza kada je bila, gdje mi je muž rahmetli ukopan 2003. godine, morali smo za nekoliko sati završiti i morali smo ići", prisjetila se Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja Žene Podrinja.

Tada je još bilo opasno, a u entitetu RS mnogi su prijetili i izražavali nezadovoljstvo zbog toga što se kolektivne dženaze klanjaju u Potočarima.

Dolazak Billa Clintona

"Godine 2003. imali smo tri kolektivne dženaze: mart, juli i septembar. U septembru je došao i Bill Clinton", kaže Nuhanović.

Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, za kojeg su se prvenstveno hrabre žene i preživjeli borili, govorio je o djetinjstvu u Srebrenici netom prije genocida.

"Pamtite stvari koje ne želite da pamtite, a zaboravljate stvari koje su lijepe", rekao je.

Naglasio je da je priča o nastanku Memorijalnog centra ustvari 'priča o borbi jedne grupe žena koje su tražile, iznudile i od domaćih vlasti i međunarodnih posrednika da Memorijalni centar bude ovdje gdje je danas'.

"Mnoge od njih su izgubile svoju braću, muževe, očeve... Ta borba zaslužuje da bude ispričana i pokazana. Ne samo zato što to nisu bile urbane, obrazovane žene. To je bila grupa žena kojima niko nije dao izgleda da uspiju u bilo čemu. To je bila grupa žena koje su bile iz ruralne, konzervativne sredine, Istočne Bosne, koje su prvi put morale da se suoče sa sličnim stvarima. A, ujedno su postale hranitelji u porodicama jer su izgubile sve", naglasio je Suljagić.

Subašić je rekla da su se morale boriti da zadovolje pravdu, da ne ostavljaju unučadima ne teret na leđima.

"Da mi ispišemo historiju o bijelim nišanima, jer ovo je historija – mi Majke smo je ispisale. Niko ne može kazati da to nije tako. Svaki nišan ima svoju priču, svoje ime i prezime", rekla je Subašić.

Glas za 8.372 ubijenih u genocidu

Nuhanović je podsjetio da je visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling (koji je vršio mandat visokog predstavnika nakon Paddyja Ashdowna, op.a.) 2007. godine iskoristio bonske ovlasti i nametnuo Zakon o memorijalnom centru Srebrenica - Potočari - Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine, 'što je obrazložio tako što je napisao da je to logičan slijed presude Međunarodnog suda pravde u Hagu'.

"Samo nekoliko mjeseci poslije presude, on je osnovao instituciju, a to je prvi put da se u nazivu institucije nalazi riječ 'genocid'", rekao je Nuhanović.

Trebala su dva visoka predstavnika da bi se konačno uspostavio Memorijalni centar Srebrenica - Potočari. Toliko godina čekanja, političkih prepreka i ignorisanja boli preživjelih.

A sve to vrijeme, majke Srebrenice nisu posustajale - borile su se dostojanstveno, ali neumoljivo, s tugom u srcu i istinom na usnama. Njihova borba je bila glas za 8.372 ubijenih u genocidu, za pravdu i za mjesto gdje će šutnja napokon govoriti najglasnije.