Erdogan ne želi Atatürkovu sliku u novoj palati predsjednika Republike

Dolazak Recepa Tayyipa Erdogana na čelo Republike Turkse mnogi sekularisti su vidjeli kao povratak u osmansko doba. Sve popularniji konzervativac često je na meti kritika sekularista i opozicionih stranaka, a posljednja u nizu žestoka kritika izrečena na njegov račun odnosi se na ne stavljanje slike osnivača moderne Turske Mustafe Kemala Atatürka u novu predsjedničku palatu.

Sekularisti se u svojim kritikama pozivaju na to da je Atatürk duhovni vođa sekularizma na kojem su utemeljene institucije Turske nakon pada Osmanskog carstva. S druge strane, opozicione partije kritikuju Erdoganov potez zbog toga što je zanemario tradiciju koju slijede sve državne institucije u Turskoj već decenijama.

Odmah nakon ovih kritika, turski list Miliyyet prenio je saopćenje predsjedničke palate u kojoj se navodi da aktivnosti oko pripreme i uređenja prostora Nacionalnog savjeta odbrane i cijele palate traju i dalje i zbog toga ne treba shvatati odsustvo Atatürkove slike na način kako se to predstavlja.

Suludo je ovakav postupak smatrati propustom ili lošom procjenom organizatora ovog veoma značajnog skupa, ako već znamo kakva je situacija Turske, jer govorimo o velikoj zemlji, velikog značaja na regionalnu, ali i međunarodnu politiku.

Kada govorimo o događajima vezanim za Erdogana, onda moramo biti svjesni da govorimo o usmjerenjima i različitim opozicionim partijama, o paralelnoj državi i sekularizmu koji je ukorijenjen u samo tlo turske države, o jednom projektu i onome koji je protiv njega. Zbog tih razloga smatram da ovaj Erdoganov gest sa sobom nosi jasnu osmansku poruku da je Atatürkov sekularizam na putu da bude iskorijenjen iz turskog tla.

Čak, prema mome mišljenju, ovakvo pojašnjenje i reagovanje predsjedničkog kabineta u sebi sadrži i dozu cinizma. Zamislite, zbog neokončanih priprema i uređenja palate jedan službenik nije mogao okačiti jednu sliku na tako značajnom skupu.

Ne može se zapostaviti karakter islamskog djelovanjaRecepa Tayyipa Erdogana i njegove stranke koji su na vlast došli kumulativnim naporima političkih subjekata sa islamskim korijenima i predznacima koji proističu iz duhovne supstance koju je utemelji Seyid Nursi.

Ovaj duhovni pokret je sada uobličen u politički, nakon što je bio izložen prijetnjama iskorijenjivanja, sve dok na vlast nije došla Erdoanova stranka koja je znala kako adekvatno postupiti u datoj situaciji.

Erdogan je prije obećanog roka uspio završiti posao onda kada je postao gradonačelnikom Istanbula. Na terenu je sproveo svoj reformistički plan što je bio razlog da ga narod na svojim plećima odnese u predsjedničku palatu. Upitan o svom programu, on je rekao: „Nemam ga, osim da cijelu Tursku učinim kao Istanbul.“

Erdogan je uspio adekvatno se nositi sa realnim stanjem na terenu, koje je bilo jako teško. Uspio je uništiti zmijsku glavu sekularizma oličenu o vojnom establišmentu i postepeno, shodno jačanju svoje snage i moći, rušiti Atatürkov kip koji se decenijama nadvio nad Turskom.

On je svo ovo vrijeme išao u dva smjera; smjer planiranja ekonomskog napretka, čišćenja institucija i pribavljanje vodeće uloge Turskoj u svim regionalnim problemima, i drugi smjer je bio zamjena sekularističkih, Atatürkovih ideja islamskim.

Erdogan je u ovom kontekstu iskoristio dvije karte. Iskoristio je demokratski ambijent kako bi promovirao islamske ideje zatvorivši sekularistima usta ljudskim pravima koje promovira demokratski sistem. Zar ne treba poštivati ljudska prava žene koja pod hidžabom želi biti zastupnica u parlamentu ili rektorica univerziteta?

Druga karta na koju je Erdogan igrao bila je osmanska tradicija, koja je u osnovi islamska, jer je Osmanska imeprija, koju je srušio Atatürk, bila islamski hilafet.

On je uspio iskoristiti osmanske korijene i kod ljudi probuditi osjećaj ponosa, tako da je jedna od posljednjih dobijenih bitaka i odluka da se u visokim školama, kao obavezan predmet uvede osmanski jezik, osamdeset godina nakon što je Atatürk 1928., godine ukinuo osmanski jezik i uveo moderni turski sa latiničnim pismom.

I na kraju, možemo zaključiti da Atatürkovo „odsustvo“ iz predsjedničke palate nije odsustvo samo jedne slike, već ovaj postupak simbolizira odstranjenje ideje koja je prije više decenija uništila islamski hilafet i ovo je, možemo kazati, još jedan korak na dugom i napornom putu kojim Erdogan želi vratiti tursko društvo islamu.