Otac Angeline koja je ubijena u masakru u OŠ 'Vladislav Ribnikar' pročitao pismo u emisiji
Među ožalošćenima zbog masakra u školi "Vladislav Ribnikar" je i porodica tragično stradale djevojčice koja je nakon ranjavanja 3. maja preminula 15. maja, poslije 12 dana borbe za život. Njen otac, Anđelko Aćimović, govorio je u emisiji "Jutro" na Prvoj TV o svakodnevnoj borbi sa gubitkom, ali i o sjećanjima koja, kako kaže, ne blijede.
"To je period stalne patnje, pun tuge, sumnji i nevjerice da je tako nešto uopšte moglo da se desi. Ta nevjerica nikada ne prolazi“, rekao je.
Kako ističe, i nakon tri godine, najteži trenuci dolaze u tišini.
"Posebno noću, kada se probudim, vraćaju se sve slike. Stalno imam taj film u glavi - šta se dogodilo, kako se dogodilo, da li je moglo drugačije. To nikada neće nestati", rekao je.
Dodaje da porodica nikada nije željela da gleda snimke tragedije.
"Nismo gledali i ne vidim šta bismo time dobili. To bi bilo previše teško“, naveo je.
O počiniocu govori bez emocija.
"Nemam mržnju. On je tamo gdje treba da bude, jer je opasan po društvo i nadam se da će tamo ostati do kraja života", rekao je Aćimović.
Društvo mora da reaguje
Govoreći o onome što mora da se promijeni, Aćimović ističe da su ključne sistemske mjere.
"Najvažnije je da država donese ozbiljnu strategiju za sprečavanje vršnjačkog nasilja, ali i strategiju zaštite djece od digitalnog uticaja, koji je danas jedna od najvećih opasnosti", rekao je.
On upozorava da mnogi roditelji nisu spremni za taj izazov.
"Ako nešto ne razumijete, ne možete ni djetetu da objasnite. Danas su često i roditelji više na telefonu nego u razgovoru sa djecom", naveo je.
Dodaje i da je bilo pokušaja zloupotrebe tragedije.
"Pojedini su svojim izjavama i komentarima dodatno produbljivali našu bol, ali ogromna većina ljudi pokazuje iskreno saosjećanje“, rekao je.
Pročitao potresno pismo: "Eh, da sam znao"
U nastavku emisije, Aćimović je pročitao lični zapis o Angelini, koji prenosimo u cjelosti:
"Osvanuo je 3. maj. Sunčan, pravi proljetni dan. Više je ličio na praznični nego na običan radni dan. Angelina je doterivala posljednje detalje u svom izgledu ispred ogledala. Trebalo je da krene u školu, a meni se nekako nije išlo na posao. Još sam bio pod utiskom prelijepo provedenih prvomajskih praznika.
Bili smo svi zajedno pored Dunava, pojačani Zojom, lagotom koju smo prije nekoliko mjeseci uselili u naš dom i u naša srca. Ona je bila ostvarenje jedne od posljednjih Angelininih želja, kojih je ona imala na pretek.
Ispratio sam je u školu sa majkom, mojom Natom, koja kao prava majka nije propustila da je prekrsti pri izlasku iz stana. Pogledom sam je pratio dok je prelazila pješački na raskrsnici Beogradske i Krunske i pomislio sam kako je lijepa - obučena skladno, u farmerke širokih nogavica, košulju i patike, kosa duga do struka, uvijena u lokne.
Kao pravi modni kreator, uvijek je vodila računa o svom stajlingu. Svaka njena odjevna kombinacija bila je kreativna i lijepa.
Na pješačkom prelazu je ljutito mahnula rukom u pravcu nekulturnog vozača koji je nije propustio. Poželjeh u tom trenutku da joj šapnem neku riječ utjehe - da će u životu biti još mnogo nepravde i da pokuša da kontroliše emocije kada se to desi.
Nisam mogao ni u snu da naslutim da će za desetak minuta doživjeti najveću moguću nepravdu ovog svijeta. Njen život i životi njenih drugara biće svirepo prekinuti, a svi njeni snovi i nade zauvijek ugašeni.
Eh, da sam znao da je čvrsto zagrlim i ne pustim tog dana.
Demonsko zlo, bez duše, bilo je spremno da je otme od nas. Čiste dječije duše preselile su se u tijela anđela i nastaviće da nas griju svojom nebeskom ljubavlju.
Da li je tako trebalo da bude? Traženje odgovora biće dio puta koji je pred nama. Težak put, pun prepreka, iskušenja i sumnji, prije svega u sebe. Ima li sve smisla i čemu sve to? Nje više nema.
Pomisaо da je Bogočovjek Isus Hristos vaskrsao iz mrtvih vraća vjeru. Vaskrsnuće i naša djeca. Samo vjeruj i čini sve da zaslužiš ponovni susret. To je jedini pravi put.
Dok ove riječi izlaze iz mene, sjetih se svjedočenja moje supruge Natalije, Angelinine mame, koja kaže: ‘Jednom prilikom Ginđa mi reče da me voli najviše na svijetu, a zatim doda: Ali mama, više od tebe volim samo Gospoda Boga.’
I otišla je kod Njega. Čista i pravedna. To je naša jedina utjeha.
Njene riječi su putokaz svima. Kada imaš Boga u sebi, imaš sve - ljubav, dobrotu, brigu o drugima, energiju i odgovornost. Tu nema mjesta zlu, mržnji i zavisti.
Za života je željela da nauči mnogo. Žurila je da se oproba u svemu - u modi, plesu, sportu, kuhanju, školskim takmičenjima, porodičnim radostima.
Kao da je znala da njeno vrijeme na zemlji neće biti dugo.
Ostavila nam je uspomene i djela koja govore više od svih riječi. Pomagala nam je u donošenju važnih odluka, iako je bila najmlađa.
Pokazala je, zajedno sa sestrom Marijom, kako treba voljeti. Ljubav u porodici je najveća snaga, a sve ostalo je manje važno.
Danas, tri godine kasnije, njene riječi i ono što je ostavila iza sebe putokaz su na svakom životnom raskršću.
Ginđo, hvala ti. Hvala što smo imali privilegiju da budemo dio tvog života.
Tvoje mjesto je zauvijek u našim srcima.
I kada nas više ne bude - voli te tvoja porodica, sestra, mama i tata."