Ovo je najveći grijeh koji čovjek ima, iz njega se rađaju svi ostali

Jedan od najuglednijih srpskih akademika, psihijatar i hrišćanski mislilac Vladeta Jerotić, u svojim zapisima i tumačenjima često se vraćao pitanjima unutrašnjih borbi čovjeka, grijeha i duhovnog pada.

Oslanjajući se na učenje svetih otaca, a naročito na duboku psihološku i duhovnu analizu, Jerotić je jasno ukazivao na strast koja stoji u korijenu gotovo svih ljudskih posrnuća. Prema njegovim riječima i svjedočenjima crkvene tradicije, upravo je gordost najopasniji i najpogubniji grijeh, jer ne razara samo odnos čovjeka prema drugima, već i njegov odnos s Bogom.

Akademik Vladeta Jerotić, jedan od najznačajnijih srpskih psihijatara i hrišćanskih mislilaca, tokom cijelog života bavio se unutrašnjim svijetom čovjeka, njegovim slabostima, strastima i duhovnim padovima. U svojim zapisima često je spajao psihologiju, teologiju i iskustvo svetih otaca, ukazujući na ono što razara čovjeka iznutra, često neprimjetno. Među svim strastima, Jerotić je posebno izdvajao jedan grijeh – onaj koji gotovo svi oci Crkve smatraju najtežim, najpodmuklijim i najpogubnijim: gordost.

Gordost čovjeku oduzima sposobnost da vidi sopstvenu bolest i da zatraži pomoć, smatrao je akademik Jerotić.

„Staro zlo“ koje ruši i čovjeka i svijet

U djelu Povratak ocima akademik Jerotić navodi:
„Prema mišljenju gotovo svih otaca Crkve, gordost (ali i zavist) najteža je i najpogubnija strast. Ona je ‘staro zlo’, jer je njome otpao od Boga zavidljivi Lucifer, pao je i Adam, a i mi svi padamo njome iz dana u dan. Gordost je mati svakog drugog grijeha, jer je u svakom od sedam (smrtnih) grijehova sadržana i gordost. Zbog toga je tako teško s njom se boriti.“

„Gordost je“, prema Pouci XXIII u Ljestvicama, „odricanje Boga, pronalazak demona, nipodaštavanje ljudi, majka osuđivanja, potomak pohvala, znak duhovne jalovosti, protjerivanje pomoći Božije, preteča ludila, vinovnik padova, podloga epilepsije, izvor gnjeva, vrata licemjerstva, podupirač demona, čuvar grijehova, uzročnik nemilosrđa, neznanje za samilost, surovi isljednik, nečovječni sudija, protivnik Boga, korijen hule“.

Kako se gordost rađa u čovjeku

Kako je pisao akademik Jerotić, gordost se začinje u umu, u tom „bijesnom i halapljivom psetu“ (kako um naziva sveti Jovan Lestvičnik), silazi zatim u naša osjećanja i potom prožima volju, da bi tako zarobila cijelog čovjeka.

„Ljudski um, koji bez prestanka istražuje sve ‘staze i bogaze’ prirodnog i ljudskog prostranstva, sve dubine i širine ‘Božije i đavolove rasprostranjenosti’, začas postane gord: zato što misli da je nešto otkrio što niko nije prije njega, zato što je prozreo nekog čovjeka u njegovim namjerama ili što je shvatio neku zakonitost u prirodi ili u ljudskoj psihi.

Ali čovjek, naročito mlad čovjek, jednako lako postane gord i zbog mnogo prizemnijih razloga – zato što je lijep i ima uspjeha kod drugog pola, zato što je pametan i među najboljim učenicima ili studentima, ili još banalnije, zato što su mu roditelji bogati pa i on može da se razmeće pred drugima.

Na stotine je još sitnijih i krupnijih iskušenja koja vrebaju čovjeka tokom života da ga uvedu u najteže izlječivu od svih ljudskih strasti – gordost.“

Zašto je gordost najteža za izlječenje

Akademik Jerotić citira svetog Jovana Lestvičnika:
„Čovjeku koga je gordost uslovila samo Gospod može pomoći. Svako ljudsko sredstvo za spasavanje bilo bi mu nekorisno. Bludnike mogu izliječiti ljudi, pokvarene anđeli, a gorde – samo Bog.“

Upravo u tome, smatrao je naš uvaženi akademik, leži najveća opasnost gordosti – ona čovjeku oduzima sposobnost da vidi sopstvenu bolest i da zatraži pomoć.

Kako se boriti protiv gnjeva i gordosti

Kako se valja boriti s gnjevom i gordošću? Jedino hrišćanskim vrlinama, osvjedočenim u dvijetisućljetnoj hrišćanskoj praksi. Kao što se, smatrao je Jerotić, protiv srebroljublja borimo darežljivošću, protiv zavisti milosrđem, tako se protiv gordosti borimo smirenošću, a protiv gnjeva krotkošću i trpeljivošću.

„Poslušajmo mudar savjet apostola Pavla u Poslanici Efescima (5, 26):

‘Gnjevite se, ali ne griješite; sunce da ne zađe u gnjevu vašemu.’

Pavle zna da se svi povremeno gnjevimo, ali upozorava da se gnjev ne smije ukorijeniti u čovjeku, jer tada razara i dušu i razum“, naveo je akademik u djelu Povratak ocima.