“U zemlji živjeli, u zemlju spušteni, laka vam bila”
Umrli ste u jesenjoj noći, ne septembarskoj nego oktobarskoj. U jedan sat iza ponoći kad je najviše ljudi plovilo mirnim talasima sna. Umrli ste u mladačkoj moći, ne vjerujem da ste bili nasmijani. Šta ste ponijeli u ušima? “Sretno!” U očima? Brižna lica majke, oca, žene, usnule glavice vaše djece? Šta vas je čekalo? Jama! Sama riječ zvuči jezivo, strašno. Mrak. Dubina. Zastarjela oprema za rad. Nesigurni uslovi. Neizvjesnost. U mislima ste nosili nadu da će oni u skupim odijelima i dubokim foteljama najzad ispuniti obećanja koja daju godinama. A ne ispunjavaju ništa iako svjesni da je svaki vaš ulazak u grotlo zemlje rizik, mogućnost da više ne izađete.
Vjerujem da vam je smrt bila laka i brza. Je li to biti makar mrvičak olakšanje za one koji vas vole, koji će vas i dalje voljeti? Samo oni. A oni koji su na komemorativnoj sjednici sricali patetične riječi i obećanja već su vas bili zaboravili. Istoga dana kada ste otišli, oni su uveče gledali nogomet, pijuckali i mezili i navijali. Niste im bili ni u jednoj ćeliji mozga. Odvratan je “izveštačen bol ravnodušnih ljudi”.
Jest, umrli ste “bez piske, bez sveta, bez dosadne, glupe komedije smrti, nečujno, ko miris uvenulog cveta”…
Vinuli ste se visoko, ” u svetlost, u polja, u cveće,u čednu tišinu uspavane noći,u miloštu tajnu što iz zvezda sleće”... daleko od ovog crnila i jada, lampi, čađavih lica i tijela, žuljevitih ruku, lijeganja i buđenja sa strahom hoćete li se vrati živi i djeci donijeti najtvrđi i najgorči hljeb sa nebrojeno mnogo kora…
Najtiši su oni kojima ste bili sve. Oni nemaju ni želje ni volje ni potrebe govoriti. Duše im šutke bolno vrište. Dovoljno govore njihove oči bez sjaja, prazne, osim suza u njima nema ništa.
Kao što nema ništa u dušama onih koji o vama govore kao o velikim, najvećim, nekim modernim sirotanovićima. Koga je briga za bilo koje sirotanoviće? A dok ste disali, radili, za njih ste bili – niko. Upravo zbog te praznine u dušama oni imaju potrebu ili obavezu izgovarati prazne riječi. Nuditi nova obećanja koja neće ispuniti. Za neke ljude obećanja i služe da bi imali šta kršiti.
Za vašim najmilijie ne postoje riječi utjehe. Ne postoji ništa. Šta majci i ocu može vratiti sina, ženi muža, sestri brata, djetetu oca? Dvoje blizanaca će doći na svijet na kome ih otac ni dočekati neće.
Hoće li im olakšati bar najmanje bitnim u ovom času – da im daju koru hljeba, omoguće školovanje, zapošljavanje, bilo šta, oni u skupim odijelima došli po obavezi iz dubokih fotelja- sumnjam. Kamo sreće da se varam. Vi ste dio života proveli u zemlji. Danas su joj vaša tri tijela(četvrto će sutra) zauvjek predata istoj toj zemlji. Ali vaše duše su uzletjele visoko i daleko, a ipak dovoljno blizu da pratite korake onih koje ste napustili.
Nura Bazdulj - Hubijar