Ova djevojka ne zna gdje će spavati i u kojoj će se državi probuditi: Vozila je traktor na Tajlandu i upoznala "najbogatijeg" predsjednika (FOTO)

"Čudno mi je koliko ljudi zapravo zna za Srbiju iz različitih razloga. U Argentini znaju za nas jer smo svi bili u Zemljama nesvrstanih u Titovo vrijeme. Neki ljudi znaju za našu zemlju zbog Srba koje su sretali i koji su im ostavili lijep utisak bratstva"
 

Sve više mladih ljudi danas bira da što više putuje i iz ličnog iskustva upoznaje svijet o kojem stalno slušamo kroz medije, muziku, filmove i knjige koje čitamo. Većina se i dalje drži uobičajnog i bezbjednijeg načina putovanja, ali ima i onih koji su spremni da iskoče iz standarnih okvira kako bi na pravi način iskusili nešto novo i njima nepoznato. U takve ljude spada i Milica Radović (29) koja osim velikih gradova voli da posjećuje i sela i plemenske zajednice raznih zemalja kako bi što bolje upoznala lokalnu kulturu i život običnih ljudi.
 

Voli da putuje i pomaže ljudima na svojim putovanjima. Kaže da je njena zemlja Svijet, a da je njena religija da bude čovjek. Piše blog o svom životu i putovanjima na themilica.com.

Ekskluzivno za Telegraf.rs Milica je pričala o svojim avanturama i spoznajama na putovanjima širom svijeta. Smatra da je potrebno da uživamo u sadašnjem trenutku i da je veoma važno da što više ljudi putuje i stiče sopstvena iskustva o svetu koji nas okružuje.

 

    Čime se baviš i odakle potiče tvoja ljubav prema putovanjima?

Suosnivač sam najvećeg IT događaja u regionu ITkonekt, a četiri godine zaredom sam bila nosilac TEDx licence. Trenutno živim život full time. Moja plata je iskustvo. To je ono što sam htjela da postignem cijeli život i sada živim svoj san.

Oduvijek sam osjećala potrebu za putovanjima, to mi je urezano u DNK iz nekog razloga. Bila sam nezadovoljna sve dok nisam počela intenzivno da putujem, prije više od 10 godina. Nakon prvog velikog samostalnog puta od mjesec dana, osjetila sam duševno olakšanje, pronašla sam ko sam - PUTNIK. Verujem da svi imamo neku ulogu u životu u kojoj se osjećamo najpotpuniji.

 

    Koje zemlje si do sada obišla i na koji način voliš da putuješ?

U posljednje dvije i po godine sam obišla preko 30 zemalja Azije, Afrike, Evrope i Južne Amerike. Izdvojiću samo neke: Indonezija, Brazil, Urugvaj, Kambodža, Argentina, Kenija, Maroko, Šri Lanka, Japan, Hong Kong, Izrael, Vijetnam i mnoge druge.

Jako je teško da vam opišem kako moja putovanja izgledaju konkretno jer ja putujem, u 90% slučajeva, bez plana. Zaobilazim gradove koliko mogu. Odlazim po selima i plemenima gdje se može osjetiti izvorni život, čist i bez šumova sistema.

Ukratko, ovo je tok mog putovanja: kupim kartu u jednom pravcu, kada sletim u tu državu, nađem hostel. Prenoćim, odmorim i onda se uputim ka selu koje sam našla na mapi. Kada se pojavim u tom selu, tražim školu (u školi uvek možete naći najobrazovanije stanovništvo). Tu pitam da mi daju hranu i smeštaj u zamjenu za moju pomoć u školi – predajem engelski jezik, life skills lekcije itd. Ukoliko nemaju mjesta da me prihvate u program škole, pitam ih da obrađujem polje sa lokalcima, bilo šta.

 

    Koje mjesto je na tebe ostavilo najjači utisak?

Svako mjesto ima mnogo toga zanimljivog da nam da, samo moramo da naučimo da vidimo i slušamo. Kada me pitaju koje mjesto na svjetu najviše volim, moj odgovor je uvijek isti: ono u kojem sam trenutno.

Opiši nam najzanimljiviju osobu koju si imala prilike da upoznaš na svojim putovanjima.

Najzanimljivije osobe su mi obično one koje su spiritualne, koje vide dalje od ovog materijalnog svijeta koji nas okružuje. Najviše takvih ljudi sam srela u Aziji, monaha i gurua u budističkim manastirima.

Ali ako bih morala da izdvojim jednu osobu, onda neka to bude Pepe Muhika, bivši predsjednik Urugvaja koji je revolucionar i vizionar, najbogatiji predsjednik na svijetu. Pisala sam o tome na mom blogu.

 

    Opiši nam najinteresantniji doživljaj sa svojih putovanja.

Za mene je doživljaj kada vozim traktor u pirinčanim poljima na Tajlandu, kada gradim kuće od blata u Urugvaju, učim djecu engleski jezik u Vijetnamu… Izdvojila bih iskustvo sa donacijom koju sam pokrenula za djecu u Keniji.

 

Našla sam se u srcu Afrike sa djecom koja nemaju uslova za život i za obrazovanje. Riješila sam da ih pomognem tako što ću prikupiti sredstva preko mog bloga koji je već dosta čitan.

 

Skupila sam oko 2.000 eura za 10 dana i kupila djeci uniformu za školu, sav pribor uključujući i knjige, sveske, olovke, hranu za pola godine, ugradila sam im sistem za vodu u školi i kupila sma dva dušeka da budući volonteri ne moraju da spavaju na zemlji. Ovo je za mene bilo jako interesantno jer sam morala da saznam kako se gradi sistem za vodu, da pronađem krojača, da pregovaram cijenu svih stvari koje sam kupovala i sve to u stranoj zemlji.

 

    Na koji način biraš koje ćeš mjesto sljedeće da posjetiš? Kako planiraš rutu svog puta?

Svaka zemlja u kojoj nisam bila je sljedeće mjesto koje želim da posjetim. Najčešće biram topla mjesta. Zanimljivo je da u prethodne tri godine nisam vidjela snijeg. Ponekada odem online, vidim gdje ima jeftina karta i tu idem. Nemam rutu putovanja, vidim gdje će me put odvesti.

 

Često se dešava da ne znam gdje ću biti sljedećeg trenutka, ne znam gdje ću spavati večeras niti u kojoj ću državi biti sutra. Ali to je ljepota za mene. Ovaj svijet je previše definisan, govore nam kuda da hodamo, šta da nosimo i kako da se ponašamo. Moj način putovanja mi omogućava da ovaj definisan sistem načinim nedefinisanim i zanimljivim.

 

    Da li si nekada imala neko neprijatno iskustvo tokom putovanja?

Rijetko imam neprijatne situacije. Najstrašnije šta mi se desilo je da ostavim telefon u taksiju u Buenos Ajresu, a pet minuta prije toga da ostavim kreditnu karticu u bankomatu. Ukrali su mi telefon iz ruke u Džakarti u Indoneziji… To su neke stvari na koje nikada ne možete biti spremni. Ali postoje situacije koje možete izbjeći, kao na primjer ova koju ću vam sada prepričati.

Šetala sam Nairobijem u Keniji i kucala sam poruku na telefonu. Prišao je jedan čojvek srednjih godina i rekao mi da ne smem da držim telefon tako dostupan, ukrašće mi ga. S obzirom da je bio tako dobronamjeran, spustila sam gard i pozvala ga na kafu u obližnji kafić. Rekao je da je profesor iz Somalije i da je morao da izbjegne zbog rata. Razgovor je bio zanimljiv sve dok na kraju nije tražio pare.

 

Tog trenutka sam odlučila da odem. Nakon par minuta šetnje ulicom, zaustavio me je čovjek koji je rekao da je iz policije i da moram da pođem sa njim jer sam upravo sedjila sa somalijskim teroristom i da sam ga finansirala. Očigledno je želio da me odvede negdje i uzme mi pare. Ja sam odbila da krenem sa njim i rekla sam mu da ću pozvati mog druga Kenijca i da neću da idem nigde bez njega. Tu se situacija polako stišala i čovjek je otišao. Bila sam uplašena i potresena ali mi je to bio nauk.

 

    Da li voliš da putuješ sama ili u društvu i zbog čega? Daj našim čitaocima savjet kako bi mogli povoljno da putuju.

Volim da putujem sama. Kada putujete sami, okrenuti ste drugim ljudima i sebi. Tako imate vremena da upoznate okruženje i da popričate sami sa sobom. Jako je bitno da reflektujemo stavri u našem umu. Kada putujete sa nekim, jako ste ograničeni tom osobom i usmjereni ste uvijek na nju.

Svako može putovati besplatno ili sa malo para. Provjerila sam, radi. Servisi poput www.couchsurfing.com i www.workaway.info vam mogu pomoći da smanjite troškove putovanja na minimum. Ne budite osobe koje cijele nedelje čekaju petak, a mršte se ponedeljku, koje cijele godine čekaju ljeto i koji cijeloi život čekaju na pravi trenutak za putovanje. Samo krenite! Čeka vas cijeli svet! Svi možete putovati besplatno, pitanje je da li želite da platite cijenu komfora i da prigrlite hrabrost.

 

    Za čime tragaš na svojim putovanjima? Šta ti najviše privlači pažnju?

Na putovanjima tragam za konekcijom, interakcijom, spoznajom, novim ukusima i mirisima, drugačijim osjećajima. Najviše me intrigiraju kulture koje su zagrebale ispod površine ovog sijveta i koje imaju odgovore na pitanja koja se javljaju u sistemu.

Najviše mi privlači pažnju lokalni život i lokalna znanja. Svaki narod na svijetu je razvio svoj svijet znanja i veština. Kada bismo spojili sve te vještine i znanja u jednu osobu, dobio bi se super čojvek. Ja idem svijetom, skupljam iskustva i znanje, bogatim se umno.

 

    Reci nam nešto o domorodačkim plemenima koje si imala priliku da upoznaš tokom putovanja?

Imala sam sam prilike da budem deo više domoradačkih plemena u Keniji, Indoneziji i Brazilu. Ono što je zajedničko za sve njih je taj odnos sa prirodom. Shvatila sam da ti ljudi su zapravo napredna verzija nas. Oni razumiju pravila prirode, poštuju ih i izvlače maksimum iz njih. Ljudi koji su se ubacili u sisteme, udaljavaju se od prirode i zaboravljaju odakle smo svi došli. Tako se skrene sa puta u nepovrat.

    Kakvu si hranu imala prilike da probaš na brojnim destinacijama koje si obišla? Šta je najneobičnije?

Nevjerovatne stvari sam probala, od hrskavih buba u Aziji pa sve do raznih nestvarnih vrsta voća u Južnoj Americi. Najzanimljivije mi je da probam ukus iste stvari u različitim dijelova svijeta jer je ukus totalno drugačiji. Kada sam prvi put probala ananas koji je tek ubran, nisam znala šta me snašlo, kakav je to intenzitet slatkastog ukusa, kao da nije sa ove planete. U Indoneziji sam probala najskuplju kafu na svijetu - Luwak. Kafu koju životinje po imenu cibetka jedu i kada izbace iz sebe zrno, izmet se pere i to zrno kafe dobija poseban ukus.

 

    Šta si naučila tokom putovanja? Da li si možda usvojila neke nove navike i koje?

Naučila sam da postoji mnogo više od onoga što mi vidimo. Postoje univerzumi koje ne možemo i da naslutimo. Moj spiritualni put je počeo prije tri godine kada sam bila u manastiru na Tajlandu 21 dan i živjela kao monahinja. Meditirala sam svaki dan od 4 ujutru do 22h uveče. Naučila sam jako bitne lekcije od tada i svi putevi su me vodili ka istoj spoznaji.

Svi smo mi jedno, zajendo sa prirodom, jedan veliki sistem koji pulsira. Ako učinim nažao nekome, ja sam učinila nažao sebi. Jedinstvo je ključna riječ , a ne znam mnogo ljudi koji osjećaju to.

Ne jedem meso jer mi ne prija energija mrtve životinje koju unosim u sebe. Nisam vegeterijanac, ne volim te klastere u koje se stavljamo. Jednostavno biram da jedem meso. Probam tu i tamo neko jelo, ali ne konzumiram na dnevnom nivou.

Ne pijem alkohol. Nije mi potrebno to da bih se opustila, naučila sam da opustim svoj mozak bez toga. Živim u trenutku. Većina ljudi, pa i ja nekada, stalno razmišljaju šta je bilo u prošlosti koju više nemamo i šta će biti u budućnsoti koju ne znamo da li ćemo imati… I niko nije u sadašnjem momentu, a to je sve što zapravo imamo. Ova spoznaja je blaga vrijedna jer te nauči da uživaš svakog trenutka, nevezano za okruženje.

    Da li ljudu u krajevima po kojima se putovala znaju za našu zemlju i koja im je prva asocijacija kada čuju riječ Srbija?

Jako dobro pitanje. Ni jedan novinar mi nije postavio ovo do sada.

Ima svega, znaju i ne znaju. Zapravo, čudno mi je koliko ljudi zapravo zna za Srbiju iz različith razloga. U Argentini znaju za nas jer smo svi bili u Zemljama nesvrstanih u Titovo vrijeme. U Aziji znaju za nas zbog Novaka Đokovića. Obožavaju ga tamo, pogotovo u Kini. Neki ljudi znaju za našu zemlju zbog Srba koje su sretali i koji su im ostavili lijep utisak bratstva.

Takođe, još uvijek ima onih koji su u fazonu: Sajberija? Misleći na Sibir. Na posljednjem putovanju, na Tajlandu, sam pričala sam Englezom koji nije znao gdje je Srbija. Kada dođem u takve situacije, uvijek se trudim da objasnim gdje smo, ko smo i šta radimo.

Sve te ljude koje srećem pozivam da dođu i posjete Srbiju, da kod mene u stanu imaju drugu kuću. Do sada sam mnoge natjerala da nas posjete iz Dominikanske Republike, Francuske, Španije, Brazila itd.
Takođe, trudim se da pokažem deo svoje kulture gdje god da sam. U Brazilu, u selu, sam razvlačila pitu svaki dan za 50 ljudi iz cijelog sela. Na kraju sam morala da ih naučim kako da to rade jer sam se umorila poslije nedelju dana.

    Da li možda planiraš da jednog dana napišeš knjigu o putovanjima gdje ćeš na jednom mestu sumirati sve svoje avanture?

Nemoguće je sumirati moje avanture u jednu knjigu. Samo dok ih popišem, trebaće mi stranice i stranice. Pišem blog za sada, kačim slike na društvenim mrežama. Jednog dana, napisaću knjigu o svim spoznajama do kojih sam došla na svojim putovanjima. Mislim da će to ljudima biti vrijednije od mojih avantura. A do tada podstičem sve da putuju i da kreiraju svoje avanture i stiču svoje spoznaje.

(Telegraf.rs)