Više ne plačem zbog jedinica, ali se nerviram zbog haljine

Život u lijepoj nam Bosni i Hercegovini odlikuje mnogo stvari, npr. život s roditeljima dokle god je to moguće. Kad se udaš ili oženiš, tek tada ti je široko polje, nekada ni tada. Previše omamljujuća postane toplina doma. Nezavisnost je ovdje veliki luksuz. Sa platom od 700 KM možeš platiti kiriju, režije, hranu i da ti ostane 12 KM. Na kafu možeš otići, ali na običnu. Ona s mlijekom ne dolazi u obzir.

Djetinjstvo. Šutala se lopta, igrali smo aberečke abertute, čize-blize,  žmire, gume, autića, barbika, učiteljica, ta-ta. Sjećam se da sam se sa sestrom jednom igrala žena. Da, žena. Kuhali smo ručak nevidljivim muževima, tačnije kamenje (čitaj: meso) u vodi (čitaj: umaku). A barbike su bile posebna priča. Svi znamo šta smo radili s barbikama. Ja znam da vi znate, i vi znate da ja znam. Dječaci su se igrali ta-ta na opšte neodobravanje starijih koji su u bezbrižnoj dječjoj igri vidjeli prizivanje zlih duhova prošlosti. Mijenjale su se sličice. Ronaldo. Onaj pravi. Svjetsko prvenstvo 1998. 

Zimi smo gradili bunkere, ostalim godišnjim dobima tvrđave od jastuka. Plakali smo zbog jedinica u školi, gledali Tomidžerija (za mene će uvijek biti Tomidžeri), pticu trkačicu i nadali se da će je vuk uhvatitli. Kako smo odrastali, igre su postajale ozbiljnije, nisam bila domaćica koja kuha voljenom mužu, već psihijatar koji savjetuje ženu koja ima problema u braku. 

Prve simpatije, papirić sa porukom “Hoćeš li profurati? DA NE MOŽDA (zaokruži).” Prvi kolač u Saraju, mala matura, ružna, zelena, maturska haljina i kosa u loknama. Prvi izlasci - izlasci su se sastojali u tome da šetamo Ferhadijom dok nam se ne zamanta, da bismo na kraju izmoreni otišli da jedemo, jer mora se nadoknaditi gubitak energije. Tu i tamo iskra zaljubljenosti. O tome ćemo drugi put. Zatim rođendani, Nove godine, 1. majevi… Sve bezbrižnost svijeta stane u te godine, a onda…

Dešava se život. Budim se kao odrasla. Više ne plačem zbog jedinica. Jedine tvrđave koje gradimo su one oko našeg srca. Mnogi odrasli ta-ta igraju širom svijeta. Ali to nije bitno, jer postoji haljina čije boje ne možemo da odgonetnemo. 

Zbog haljine koja 'mijenja boje' sam zavoljela svoju ružnu, matursku haljinu.