Ispovijest: Kako je to kada ti sa samo 17 godina dijagnosticiraju rak i kažu da ti je ostalo još malo života?

Htjeli su me odmah zadržati u bolnici
“Ne znamo, Robert. No, saznat ćemo, i to brzo. Imaš sreće što si došao na ovaj pregled. Čini se da su ti pluća na rubu kolapsa”, govorio mi je. Prekinuo ga je moj tata. “Ima li moj sin rak?” Glas mu je pucao. Nikad ga prije nisam vidio takvog. Nervoznog. Uplašenog.
“Gospodine Rufus… Žao mi je. Da, limfom je tip raka koji je uobičajen kod djece i tinejdžera. Kao što vidite, rendgen je pokazao…” Nisam ga više čuo. Nastavili su razgovarati, a doktor je pokazivao nešto na mojim nalazima. Osjećao sam se kao da sam u nekom bestežinskom stanju. Tonuo sam u samoga sebe. Osjećao sam se prazno.
Nisu htjeli da napustim bolnicu, ali nije postojao niti stvarni razlog da ostanem. Bilo je osam navečer i više nije bilo pola zaposlenika. Konačno su nam rekli neka ujutro opet dođemo doktorici Hallbeck kako bi nas uputila na onkologiju.

Tata mi je kupio pizzu, nije znao što bi drugo
Kad smo se vozili kući ni ja ni tata nismo znali što bismo rekli. “Jesi li gladan”, pitao me tata na kraju. “Naravno”, odgovorio sam mu. “Što želiš, momče? Možeš dobiti što god želiš.” Ono što sam želio nije bilo baš nešto što se može dobiti iz kutije pa sam se odlučio za pizzu.
Kući smo se vratili oko devet. Pred vratima nas je čekao dostavljač. Držao je gomilu kutija koja mu je sezala preko glave. Tata je gledao u hranu kao da je zaboravio da ju je on naručio. “Pričekaj trenutak, kompa.” Iz novčanika je izvukao sav keš i dao ga dostavljaču. “Stvarno?”, pitao je dostavljač tatu. Potvrdno je kimnuo. “Samo mi pomogni unijeti ih.”
Pojavili smo se sa sedam pizza i nekoliko litara Cole, ali nijedan od nas nije znao što bi rekao Natu. Dočekao nas je zbunjen. Tata je pokušavao objasniti što mu je doktor govorio, ali je izostavljao riječi rak i tumor. Govorio je o nečemu u mojim limfnim čvorovima i dodao da se moramo vratiti sutra.

Pobjegao sam u podrum i razmišljao o kemoterapiji
Nisam to više mogao slušati. Ruke su mi se počele tresti. Bacio sam pet komada pizze na tanjur i povukao se u podrum. Nisam znao kamo bih drugamo otišao. Sam sam sjedio dolje, a pizzu sam jeo na stepenicama. Pokušavao sam razbistriti glavu. Čuo sam kako njih dvojica razgovaraju. Nisam znao mnogo o raku osim da puno ljudi od toga umire. Znao sam da je loše.
Ljudi koji imaju rak moraju na kemoterapiju, gube kosu i povraćaju. Toliko sam o tome naučio s televizije. No, nisam imao pojma što to zapravo znači. Radilo se o nekoj vrsti tajne bolesti. Ljudi razgovaraju o liječenju, ali ne i o bolesti. “Boli li rak? Hoći li ga osjetiti u sebi? Hoće li me ubiti?”