Ispovijest: Kako je to kada ti sa samo 17 godina dijagnosticiraju rak i kažu da ti je ostalo još malo života?

Konačno smo se maknuli s mrtve točke
“Pluća ti zvuče grozno”, rekla mi je. “Odmah ću te naručiti na rendgen pluća. Ako se radi o upali pluća, onda je neka gadna upala u pitanju. Ako pak zračenje pokaže ono što mislim da će pokazati, onda moramo odmah započeti s terapijom.”
Kad je izlazila iz ordinacije i tata i ja pružili smo joj ruku. “Konačno se mičemo s mrtve točke”, rekao je tata kad smo ostali sami. “Da, trebalo je samo nekoliko mjeseci.” Potapšao me po ramenu i zahihotao se. Otišli smo potražiti odjel za rendgen.
Nalazio se u podrumu bolnice zajedno sa svim ostalim radioaktivnim mašinama. Nije bilo novina za čitanje, a u čekaonici su se nalazile samo tvrde platične stolice. Svje je bilo nekako sterilno. Bilo je jasno da ovamo nitko ne dolazi, ako to ne mora.

Bilo mi je neugodno pred mladom tehničarkom
Moje ime prozvala je i druga sestra. Taj put sam tatu zamolio da me pričeka vani. Soba za zračenje bila je mračna i neurednija nego što sam očekivao. Usred sobe nalazio se veliki bijeli stol, a u kutu se nalazila ploča. Tehničarka mi je rekla da skinem majicu i naočale i stanem ispred te ploče. Osjećao sam se nalagodno tako polugol.
Čuo sam kako se aparat za zračenje diže. Mislio sam da ću osjetiti nešto, ali nisam. “Udahni”, upozorila me tehničarka. “Dobro. Sad zadrži dah, drži….” Stroj se jedva čujno oglasio. Rekla mi je da se mogu opustiti i dala mi minutu da dođem do daha. Zatim mi je rekla da se okrenem u stranu i potom smo sve ponovili. Zatim još jednom za lijevu stranu. I tad je bilo gotovo.
“Brzo si to obavio”, rekao mi je tata kad sam se vratio u čekaonicu. “Kako je prošlo”, nastavio je. “Pa valjda dobro. Rekli su mi neka izađem i pričekam ovdje”, odgovorio sam mu. “Pa, veliki dječače, pričekajmo onda.”

Nalaze smo čekali satima
Čekali smo satima. Pacijenti su se izmjenjivali. No, nas nitko nije zvao. Pitao sam se jesu li zaboravili na nas. Razmišljao sam o tome bismo li jednostavno trebali otići. Ustao sam i zaputio se niz hodnik kako bih provjerio gdje je zapelo. Cijeli kat činio se prilično pust.
Ispred jedne sobe vidio sam nekog muškarca. Ležao je u bolničkom krevetu pokriven tankom bijelom plahtom. Nije se micao. Pretpostavio sam da ga je ondje ostavila neka sestra, poput kolica u supermarketu.
Odlučio sam se vratiti. “I, jesi li imao sreće?”, pitao me tata. Sjeo sam pored njega i odmahnuo glavom. “Ne, ti?”, pitao sam ga. “Prošlo je nekoliko sestri. Zaustavio sam ih, ali nisu htjele razgovarati. Sve što su mi rekle je da moram pričekati.” Čekali smo cijeli dan. Skinuo je sako i raskopčao košulju.