Snežana Đurišić otvoreno o djetinjstvu i karijeri: Tito je kriv za moj dolazak u Beograd

Snežana Đurišić decenijama je gradila karijeru koja je gotovo bez mrlje.

Na njenim velikim hitovima stasavale su generacije, a iako je bila uspješna i velika zvijezda u mladosti, Snežana se udala mlada, sa svega 18 godina, te je sa Slobodanom Gvozdenovićem zasnovala porodicu, s kojim je dobila kćerku Maju i sina Marka. Snežana je za domaće medije otkrila do sada nepoznate detalje o sebi.

U velikoj ispovijesti za Kurir otkrila je s čim se suočavala tokom karijere, kako je krčila svoj put, kako je pronašla ljubav i koliko ju je majčinstvo ispunilo.

– Svaki put kada neko naglas izgovori više od pola stoljeća karijere, trgnem se koliko mi to zvuči nevjerovatno. A odmah potom se zamislim kakvu sam sreću imala u svakom smislu. Sreću u bogom danom talentu, u bezuslovnoj podršci roditelja, u spletu okolnosti, sudbini ako želite, takvim životnim putevima koji su me poveli ka muzici još dok sam bila dijete. Zamislim se kakvu sam sreću pronašla u uspjehu, u saradnjama, pa prijateljstvima s nekim divnim ljudima, u koncertima i predivnim licima u publici, u muzici. A onda osjetim zahvalnost jer sve to i dalje traje i ja i dalje uživam – rekla je Snežana i dodala:

Rođena sam 6. juna 1959. godine u Gornjem Milanovcu. Djetinjstvo sam provela u Kraljevu, a od malih nogu, gdje god bih čula muziku, zastajala sam i igrala dok se pjesma ne završi. Niko me nije mogao pomjeriti jer bih vrištala. Talenat sam naslijedila od majke, koja je lijepo pjevala, njen otac je bio muzičar, a i moj otac je bio muzikalan. Moj dar je primijetio moj pokojni učitelj Toma Martinović, a potom i nastavnik muzičkog odgoja Srećko Gvozdenović u osnovnoj školi. Nakon razgovora s mojim ocem, prijavili su me na takmičenje amatera pjevača –Studio 6 vam pruža šansu–, prvo na gradskom nivou, potom na republičkom, pa na državnom.

Imala sam sedam i po godina, a muzički urednik cijele te manifestacije bila je pokojna Radmila Trifunović, inače muzička urednica Radio Beograda. Bila je stroga, ali pravedna. Slušala je kandidate i samo govorila "Idi i radi nešto drugo". Kada sam došla na red i zapjevala "Kolindu" od Lole Novaković, pitala me je da li znam narodnu muziku. Predložila sam pjesmu "Udati se nikad neću" Lepe Lukić. Odmah mi je rekla da sam primljena i dodala –I zapamti, pjevat ćeš narodnu muziku, jer ako nastaviš ovu zabavnu, moći ćeš se slikati kod Toše na ćoše. Od narodne ćeš lijepo živjeti–. Uvijek ću isticati da joj doživotno dugujem, jer kod nje je mogao proći samo onaj ko zna pjevati. Pošto sam pobijedila kao debitantica, stekla sam pravo da snimim prvu singlicu s dvije pjesme, a imala sam samo devet godina.

Imala sam jedanaest kada sam zapjevala pjesmu Lepe Lukić "Poljubi me, dragi" na takmičenju kompozitora i postala prava atrakcija, jer u to vrijeme nije bilo djece koja su pjevala. I pobijedila sam, iako sam se takmičila s iskusnim i formiranim pjevačima. Tada sam dobila poziv i za Beogradsko proljeće, gdje sam pjevala pjesmu –"mala je baka stotinu momaka", a tamo me je primijetio Toše Elezović, lični Titov muzičar, i pitao Radmilu, koja je brinula o meni, da me već sutradan dovede na proslavu predsjednikovog rođendana.

Proslava se održavala u Domu omladine, gdje su doveli Zorana Lekovića i mene. Smjestili su nas pored Tita. Pamtim koliko sam bila zadivljena Jovankinim izgledom, ali ništa me nije fasciniralo više od ogromne torte na više spratova. Tito me je potom pitao da li idem u školu, koji sam razred i šta ću biti kad porastem. Rekla sam pjevačica, ali da ne mogu pohađati srednju muzičku školu jer je nema u Kraljevu, a mom ocu, koji je bio zaposlen u vojsci, ne daju premještaj. Prokomentarisao je da ćemo nešto vidjeti, i u tom trenutku se uzbudio, ali meni to tada ništa nije značilo, jer sam bila dijete kojem je torta bila važnija od svega. Pozvao me je da je zajedno presiječemo i dobila sam jedno parče. Sutradan me je Rada ispratila na autobus za Kraljevo, gdje me je čekao otac s novinama u rukama, a sve su pisale o Titovom rođendanu. Bio je ponosan što sam pjevala predsjedniku. Važan preokret desio se u maju – nakon mjesec dana otac je dobio premještaj, a godinu kasnije i stan. Rečeno mu je da je rješenje stiglo odozgo.

Napunjala sam dvanaest godina i preselila se s majkom, ocem i četiri godine mlađom sestrom Mirom u Beograd. Tu čast, ushićenje i ponos koje sam tada osjetila, sa samo 11 godina, danas je teško opisati mlađim generacijama. Tito je zapravo i indirektno zaslužan za moje školovanje u Beogradu, jer mi je ispunio želju tako što je mog oca premjestio u prijestolnicu. Ne bih rekla da sam bila Titova miljenica, ali pažnja koju mi je posvetio usmjerila me ka karijeri koja traje više od 50 godina, zbog čega to smatram izuzetno važnim događajem u svom životu.

Kasnije sam Tita još jednom srela na Brionima. Bilo je to 1977. godine, kada smo bili u Budvi. Pozvali su me da nastupim na Brionima i tada sam mu prišla, a on me se sjetio. Pitao me je da li sam završila srednju školu, popila sam sok i rastali smo se.

Prvih godinu dana živjeli smo kao podstanari na Voždovcu. Pohađala sam školu –Veselin Masleša– u Kumodraškoj, a kasnije je otac dobio stan od vojske. Znanje mi je bilo snažno oružje protiv zadirkivanja pojedinih drugova. Zvali su me seljankom zbog naglaska. Kasnije sam se uhvatila kako govorim s beogradskim akcentom, pa sam ga čak i karikirala. Kada sam jednom na priredbi pozdravila cijelo odjeljenje, prestali su da me zadirkuju, a prihvatili su me i ranije jer sam trenirala džudo, pa bih se potukla čim bi me neko dirao.

Upoznavanje sa suprugom

Mic po mic, i ja sam za kratko vrijeme postala Beograđanka. Majci je to teže palo, jer smo u Kraljevu živjeli na prelijepom mjestu, okruženi banjama i planinama. Bila sam presretna kada sam upisala srednju muzičku školu –Josip Slavenski–. Borila sam se da ostanem u njoj. Direktorima nije bilo prihvatljivo da neko ko pjeva narodnu muziku može da se bavi Bramsom, Mocartom ili Šopenom. Po mom mišljenju, može i jedno i drugo. Kada su u štampi pročitali da sam uspješna, morali su ušutjeti. Takvo je vrijeme bilo. Kada im je trebala horska solo-dionica, zvali su mene. Na Muzičkoj akademiji sam položila sve ispite, ali nisam diplomirala. Bilo je jasno da je pjevanje moj život, a i brzo sam se udala i rodila dijete. Nisam mogla sve postići.

Željela sam da me ljudi prepoznaju na ulici, to mi je bilo važno. I da pjevam, bez želje da se bavim manekenstvom. Međutim, menadžer Rade Momin iz tadašnje Beogradske estrade povremeno je zvao moje roditelje kako bi me preko njih pozvao na neke nastupe. Jednom me je pozvao i na izbor za mis. Odbila sam, ali mi je objasnio da moram ići i predstavljati Crnu Goru. Nije pomogao ni moj argument da ne živim u Crnoj Gori, bilo je dovoljno to što sam porijeklom Crnogorka. Ipak, bilo je to lijepo druženje, naročito u Umagu, gdje sam bila druga pratilja Mis Jugoslavije. Vratila sam se u Beograd i rekla ocu da me to ne zanima i da me je čak bilo sramota da se skidam u kupaći kostim i izlazim pred toliki narod.

Supruga Slobodana prvi put sam vidjela na ulici u Zemunu, ispred zgrade menadžera Ace Meksikanca, kod kojeg sam došla da dogovorim nastup. Bio je naslonjen na svoj plavi sitroen i zviždao mi. Pomislila sam kakva prostota, a kada je ponovo zviždao, okrenula sam se i grubo ga pitala šta hoće. Nikada nisam bila nadmena, ali bezobrazna jesam. Ispričala sam Aci šta se desilo, a on mi je objasnio da je to njihov harmonikaš Sloba. Ispostavilo se da sam upravo s njim i njegovim orkestrom trebala nastupati u jednoj kafani između Šapca i Loznice. Udvarao mi se i tada, a ja sam mislila da bih se ubila kada bi me neko natjerao da se udam za njega. Nije mi bio ni lijep ni zanimljiv. Međutim, te večeri, kada je vidio da sam nezainteresovana, počeo je pokazivati svoje kvalitete. Bio je izuzetno šarmantan čovjek, iz kojeg je zračilo nešto što se ne vidi golim okom. Rekla sam mu da ćemo se vidjeti kada dođemo u Beograd, a kasnije sam zakazala da me čeka kod kina Odeon jedne večeri u pola sedam, poslije časova u Matematičkoj gimnaziji. Ipak, kada sam stigla do ugla, vidjela sam ga kako čeka, okrenula se i otišla kući.

Kada sam došla u restoran Grand da se dogovorim o gostovanju u Kanadi tokom zimskog raspusta, imala sam šta vidjeti – tamo je svirao Sloba. Nije mi ni spomenuo to što sam ga ispalila, već me je pitao da li to nas dvoje treba da putujemo. Iako je to bio plan, on nije pošao jer se bojao aviona. Ja sam u Kanadi, iako prethodno nismo izašli niti se držali za ruke, počela razmišljati o njemu – zaspivala sam i budila se s istim mislima. Pred povratak kući, jedan basista me zamolio da ponesem pismo za nekog Gvozdenovića. Nisam znala Slobino prezime, pa sam po dolasku u Beograd otišla u hotel Central da predam pismo, a onda shvatila da je to upravo on. Od tada pa do njegove smrti nismo se razdvajali.

Bila sam maloljetna, pa sam morala čekati da napunim 18 godina. Počeli smo se zabavljati 23. februara, na Slobin rođendan. Šestog juna sam napunila 18 godina, a već 11. sam pobjegla za njega. Moji roditelji su bili razočarani u mene, ali i ja u njih. To je brzo prevaziđeno i vjenčali smo se u decembru 1977. godine. Nismo uvijek radili zajedno, s mnogim drugim kolegama radio je više nego sa mnom, ali nije bio ljubomoran – imao je povjerenje i zdrav razum. Jer, ako žena hoće, otići će, a ja sam neko ko ne voli lance. Imali smo krizu poslije jedanaest godina braka, ali bez prevare. Razgovorima smo sve prevazišli, jer samo ljubav može održati porodicu. U suprotnom, ne pomažu ni milioni, naročito u estradnom svijetu.

Nova šansa za ljubav

Godinu dana nakon vjenčanja rodila sam kćerku Maju, a dvije godine kasnije sina Marka. Nije mi smetalo što sam bila mlada majka. Volim djecu, sve sam stizala. Imala sam majku i svekrvu koje su me mijenjale kada nisam bila kod kuće zbog posla. Najveća briga javljala se kada sam bila na putu. Ne bježim od činjenice da sam imala karijeru koju volim i u kojoj sam bila uspješna, ali i da je to sigurno utjecalo na djetinjstvo moje djece. Danas su oni, njihova djeca i moji unuci ponosni na mene.

Bila sam drugačije odgajana, ali je Sloba slavio slavu i želio da krstimo djecu. Dok sam stajala u Crkvi Svetih Petra i Pavla na Topčideru, pomislila sam – zašto se i ja ne bih krstila s njima. Od tada se molim Bogu, Svetom Vasiliju i Svetoj Petki. Vjera mi je pomogla i kada je Marko doživio tešku saobraćajnu nesreću i bio krivično osuđen. Ljekari su mu davali jedan posto šanse da preživi, ali sam bila sigurna da hoće. Hvala Bogu, izvukao se, ali taj događaj će me pratiti cijeli život. Apelujem na sve da ne voze pod dejstvom alkohola i da ne sjedaju u automobil s onima koji jesu.

Sloba i ja smo se vjenčali mladi i pravili greške kao roditelji. Mnogo smo radili, selili se, nešto propustili. Danas bih mladima savjetovala da se vezuju isključivo iz ljubavi i da ne žure. Kada sam dobila unuke, shvatila sam da majčinstvo ranije nisam doživjela na pravi način.

Maja je naslijedila moj talenat, ali nije krenula mojim putem. Završila je filološki fakultet u Njujorku, tamo zasnovala porodicu i pronašla sreću. Od nje i zeta Branka imam unuke Teodoru i Luku, a od sina i snahe Đurđe Miloša i Lanu.

Bili smo u braku 36 godina, sve do Slobine iznenadne smrti početkom aprila 2013. godine. Bio je moja najveća podrška. Posljednji put sam ga vidjela kada me je dovezao na nastup u Beču. Rekao je –Javi se– i više ga nisam vidjela. Sigurna sam da je naslutio kraj. Djeca su mi tada bila najveći oslonac.

Biti baka je posebna radost. Djeca se vole drugačije nego unuci i to se ne može porediti. Svaki naš susret je dragocjen.

S Vanjom Miloševićem poznajem se više od dvadeset godina, a u vezi smo sedam. Ne razmišljamo o braku. Godine su samo broj. Sreća su ljubav, porodica, mir i zadovoljstvo. Život je satkan i od tuge i od radosti i ne treba iz njega ništa brisati – svaka nit ima svoje mjesto.