Lejla o mužu heroju, godinu nakon poplava u BiH: Na leđima spasio cijelu porodicu, a onda je nestao

Navršila se godina od katastrofalnih poplava koje su u oktobru 2024. pogodile Donju Jablanicu.

U kobnoj noći, s četvrtog na peti oktobar, nakon obilne kiše, s lokaliteta kamenoloma iznad Donje Jablanice odronila se ogromna količina zemlje, kamenja i vode – i sručila se na naselje koje je gotovo sasvim izbrisano s lica zemaljskog tla.

Nezabilježena katastrofa odnijela je 19 života, mnogim mještanima uništila domove, ostavivši iza sebe tugu, bol i neizbrisive ožiljke.

U mnoštvu vrlo teških i traumatičnih priča o tragediji koja je zadesila Donju Jablanicu, posebno će ostati u sjećanju priča o hrabrim ljudima ovoga kraja.

Ovo nije priča o filmskim junacima, nego o stvarnim herojima koji su žrtvovali vlastiti život da bi spasili svoje porodice. Jablaničani, Bosanci i Hercegovci, vjerovatno će decenijama pričati o tome kako je u Donjoj Jablanici živio istinski heroj po imenu Ernad Begović.

Noću katastrofe uspio je, kroz nabujalu vodu i blato, na svojim leđima izvući cijelu porodicu, a potom je „nestao“, piše Avaz.

„Zahvaljujući njemu i njegovoj hrabrosti, mi smo danas živi“, kaže Ernadova supruga Lejla Begović, dok prilazi mjestu gdje je nekada bila njihova kuća, uz samu džamiju i imamsku kuću u Donjoj Jablanici.

Sve gotovo nestalo u nekoliko minuta

Skoro da nema traga da je tamo ikada stajao dom Begovića – kuća u kojoj su osnovali porodicu, podigli djecu i sretno živjeli. Sve što su decenijama gradili nestalo je u svega nekoliko trenutaka.

Za Lejlu nije nimalo lako ponovo vratiti se na to mjesto. Vidno potresena, priznaje da strahotu koju je preživjela te noći neće nikad zaboraviti.

„Iako trenutno nisam u Donjoj Jablanici, pri svakoj kiši me obuzme strah, moram popiti tabletu za smirenje. Još idem kod psihologa“, govori Lejla, potvrđujući kolika je to trauma bila.

Prisjeća se kako je te noći bila na poslu, počela je padati kiša, ali nitko nije slutio da će uslijediti nešto strašnije.

„Kad sam došla kući, sve se dogodilo u otprilike 15 minuta. Počeli su se čuti zvukovi kao da se brdo ruši. Sevalo je i grmilo. Muž je ustao i otvorio vrata. Već tada voda je ulazila u hodnik. Rekao nam je da se spremimo da izađemo iz kuće, jer nije slutio dobro“, priča Lejla.

Drama kroz vodu i blato

Sve se odvijalo munjevitom brzinom, a Ernad ih je jedan po jedan, kroz vodu i blato, nosio na svojim leđima do stepeništa kuće komšije – imama Semira ef. Jahića. Osim Ernada i Lejle, te noći s njima su bili njihovo dvoje djece i Ernadovi roditelji.

„Ernad je prvo prebacio majku, zatim našu kćerku, pa sina. Dedo Muhamed i ja smo se penjali gore. Hodža nam je otvorio vrata i mi smo ušli u njegov hodnik. On je ostao posljednji“, prisjeća se Lejla.
Nivo vode brzo je rastao, pa su bili primorani da iz hodnika izađu u potkrovlje kuće. No i tu nisu mogli dugo ostati. Voda se dizala, i shvatili su da jedini izlaz jeste napustiti kuću kroz mali otvor i preplivati do džamijske kupole koja nije bila pod vodom. To su i učinili. Uz pomoć kompresora kojeg je voda donijela iz obližnje autopraonice, zajedno s porodicom imama i djecom, uspjeli su izaći iz kuće i doći do kupole. Odatle su čekali pomoć do jutra.

„Gdje je moj suprug?“

Dok se sve događalo, Lejla kaže da joj je u glavi stalno bilo to pitanje: „Gdje je moj suprug?“

„Znam da je bio hrabar čovjek, da se ničega nije bojao. Bio je jak i neustrašiv. Kad sam shvatila da je ostao na stepenicama, pomislila sam da je otišao tražiti pomoć“, govori Lejla.

Kad je svanulo, spasioci su stigli. I dalje je vjerovala da se Ernad spasio – da je doveo spasioca i spasio nas. Ali pitala sam: Gdje je on? Među spasiocima je bio njegov prijatelj Sabko. Pitala sam ga: Gdje je moj Ernad? Čovjek je šutio, pa rekao: Pa Lejla, zar nije bio s vama? Tada sam shvatila da je gotovo“, kaže uplakana Lejla.

Ponavlja da je cijela porodica ostala živa zahvaljujući jehoj hrabrosti i požrtvovanju.

„Morali smo se izboriti s bujicom, s kamenjem i balvanima, sa svim tim blatom. Jednostavno bi nas progutalo da nas on nije nosio. Na svojim leđima nas je prenio“, priča Lejla.

Opisujući Ernada, kaže da je od njega mnogo naučila o životu.

„Bio je dobar čovjek, volio je pomoći svakome. Za njega nije postojalo ‘neću’, ‘ne mogu’, ‘nemam’. U svemu je nalazio rješenje. Godinama sam to učila od njega – da sve može i mora. Vjeruj mi, crpim snagu iz toga da kad moja djeca budu hodala gradom – da ljudi kažu: ‘To su Ernadova djeca. Otac im je bio dobar čovjek.’ To mi je najvažnije u svemu.“

Nakon katastrofe u Jablanici, Lejla je ostala s troje djece, bez supruga, bez krova nad glavom, bez posla. Mjesec dana boravila je u bolnici i tek je nedavno završila fizikalne terapije.

Kaže da će nadoknaditi sve što može – ali muža neće moći vratiti.

„Da je samo Bog dao da ostane živ… Za sve ostalo će biti načina“, kroz suze govori Lejla.