Zabranjena svjedočanstva: Šokantna istina o RUSKIM VOJNICIMA NA FRONTU koju Putin želi da sakrije

Svjedočenja o nasilju i poniženju u redovima ruske vojske: Zašto vojnici šute i kad idu u smrt

Postoje brojna svjedočenja o nasilju unutar redova ruske vojske. Poznato je da su gubici veliki, a napadi često loše isplanirani i pogubni. Ipak, i dalje nema izvještaja o široj pojavi odbijanja naređenja ili neposlušnosti.

Nekada smatrana uzornom vojnom silom – modernom, dobro opremljenom i profesionalno obučenom – ruska vojska se tokom rata u Ukrajini pretvorila u haotičnu, neefikasnu silu u kojoj ljudski život, bio on ruski ili ukrajinski, vojni ili civilni, gotovo da više nema vrijednost. Iako ne postoje javna svjedočenja o pobunama, iznošenju problema unutar sistema, ratnim zločinima ili tačnim podacima o žrtvama, pouzdane informacije posjeduje isključivo ruski Generalštab, piše Večernji list.

Brojke koje se iznose u zapadnim medijima, iako djelimično dio psihološkog ratovanja, nedvosmisleno ukazuju na velike gubitke.

To potvrđuju i brojni video snimci s fronta, koji prikazuju ruske vojnike u dezorganiziranim, stihijskim napadima, često po obrascu sovjetskih taktika – gdje se čovjek tretira kao potrošna roba. Još prije početka rata u Ukrajini postojali su izvještaji o brutalnosti unutar ruske vojske, često od strane oficira, na načine koji su djelovali gotovo nevjerovatno.

Zlostavljanje i dedovština

Primjera radi, britanski list Guardian još 2007. godine pisao je o slučaju u kojem su ruski oficiri, suočeni s finansijskim problemima, prisiljavali vojnike da pružaju se*sualne usluge „utjecajnim klijentima srednjih godina“. To je samo jedan od pokazatelja duboko ukorijenjene prakse „dedovštine“ – sistema zlostavljanja koji u ruskoj vojsci postoji još od 19. stoljeća.

Doslovno prevedeno kao „vladavina starijih“, dedovština označava sistematsko zlostavljanje regruta i vojnika nižeg ranga od strane starijih pripadnika jedinice i oficira. Iako slični fenomeni postoje i u drugim vojskama, u Rusiji je to poprimilo gotovo institucionalni karakter.

Prije šest godina, Ramil Šamsutdinov je u vojnoj bazi u ruskom regionu Transbajkal ubio dva oficira i šest vojnika, navodno pucajući im direktno u glavu. Njegov otac je kasnije izjavio da je do toga došlo zbog sistematskog terora kojem je sin bio izložen. Iako je ruska vojska pokušala reformama da se obračuna s ovakvim ponašanjem, očito nije uspjela.

Organizacija za ljudska prava Human Rights Watch objavila je detaljan izvještaj o dedovštini, zasnovan na iskazima regruta iz različitih dijelova Rusije. Svi su govorili o istim obrascima – zlostavljanju, degradaciji, fizičkom nasilju i potpunoj nezainteresiranosti nadređenih. Iako su postojale iznimke – jedinice bez takve prakse – sličnost svjedočenja bila je zapanjujuća.

U današnjim uvjetima, dedovština ima novu funkciju: postala je sredstvo kontrole koje vojnike drži u apsolutnoj pokornosti, čak i kada su suočeni sa gotovo sigurnom smrću. Prema izvještaju nezavisnog portala Insajder, ova praksa se prenijela i na prve linije fronta. Novi vojnici bivaju premlaćivani, ponižavani i prisiljeni na fizički iscrpljujuće zadatke. Jedini izlaz iz nasilja za njih postaje – potpuna poslušnost.

Sistem straha

Profesorica Amelija Tolvin, stručnjakinja za Rusiju sa Univerziteta u Manhajmu, u analizi za časopis Foreign Policy navodi da je godinama građen „sistem terora“ koji je efikasno ugušio svaku mogućnost unutrašnje pobune. Vojnici ostaju nijemi pred ogromnim gubicima i zločinima nad civilima. Kada se sve to spoji s nadom u zaradu kod siromašnih i snažnim uticajem državne propagande, postaje jasno zašto ruski vojnici ne dižu glas.

Jedan od ključnih faktora jeste upravo represija unutar vojske: od dedovštine i kaznenih jedinica do otvorenih prijetnji streljanjem ukoliko odbiju borbu. Mnogi su već žrtve nasilnog sistema, pa im pomisao na pobunu djeluje besmisleno.

Drugi faktor je propagandna matrica Kremlja i sistematska dehumanizacija neprijatelja – Ukrajinci su prikazani kao „nacisti“, čime se kod vojnika briše osjećaj krivice i moralna dilema. Uz to, tu su i finansijski poticaji – obećane nagrade s jedne, i stroge kazne s druge strane. Za potpisivanje ugovora nude i do 22.000 dolara, dok dezerterstvo može značiti do 15 godina zatvora.

Prema podacima CNN-a, ruske vlasti su prošle godine nudile rekordne novčane podsticaje za vojni angažman. Za mlade iz siromašnih krajeva poput Dagestana, Burjatije i Kalmikije, ti iznosi višestruko premašuju njihovu godišnju zaradu. Kultura nekažnjivosti ogleda se i u ratnim zločinima u Buči, Irpinju i Marijupolju – gdje su počinioci ostali nekažnjeni, pa čak i nagrađeni.

Regruti iz najsiromašnijih dijelova Rusije često nemaju drugu opciju osim vojske. Na frontu ih čeka izbor: da ubiju, da poginu ili da završe u zatvoru. Taj začarani krug nasilja, kako navodi profesorica Tolvin, ne prestaje – oni koji su sami bili žrtve nasilja, često ga prenose na ukrajinsko civilno stanovništvo. Pobuna bi značila još veću represiju – a suočavanje s ukrajinskom vatrom ponekad djeluje kao manja kazna.

„Kultura poniženja, sveprisutan strah i sistemska nagrada za zločin – sve to stvorilo je mehanizam u kojem je pobuna gotovo nezamisliva“, zaključuje profesorica Tolvin. Jedina nada, dodaje, ostaje u mogućnosti potpunog unutrašnjeg urušavanja sistema, kada bi vojni porazi i rastuće nezadovoljstvo u društvu prevagnuli nad strahom. Za sada, svaki pokušaj individualnog protesta završava tragično, a masovna pobuna unutar ruske vojske ostaje neostvarena.