"Šarmantni komšija bio je pravi OTAC MOG SINA, ali to niko..."

Sve to izrekao je u jednom dahu.
Zbunila sam se. Zar se Sven doista ženio? Trudila sam se suzdržati da ne zaplačem jer sam bila svjesna toga da me Sven promatra. Jadni moj Tin. On je toliko želio imati braću i sestre i psa za igru. No kako su trenutno stajale stvari, Andrej i ja mu nikad nećemo pružiti ništa od toga. Već smo razgovarali.
–    Imaš Tina – rekao mi je Andrej. – Nema potrebe da imamo još djece.
– Ali, dragi, pa barem si ih mi možemo priuštiti još.
–    Larisa, ne misliš valjda da na djecu gledam kao na novčani izdatak? Znaš da financije uopće nisu u pitanju. Stvar je u tome da djeca kompliciraju život. Ne, mislim da nam je Tin sasvim dovoljan.

Obiteljska zabava
Sada kad sam saznala da se Sven uskoro ženi, imala sam osjećaj kao da me netko ošamario posred lica. Bila je to potvrda da sam si utvarala stvari koje nisu postojale. Morala sam se pomiriti s tim. Udat ću se za Andreja, a Svenov me se život uopće nije ticao.
–    Mislim da je ovaj karavan najbolji izbor za veliku obitelj – procijedila sam na kraju na jedvite jade.
Idućeg popodneva, kad sam se vratila kući s posla, počela je padati kiša. Upalila sam radio i stojeći uz prozor i čekajući da kiša prestane ugledala Svena. Parkirao je svoj novi automobil na pločnik i utrčao u kuću, pazeći da previše ne pokisne. Nešto kasnije glasno kucanje na vratima prekinulo me u razmišljanju što ću kuhati za ručak. Otvorila sam vrata i zatekla Svena potpuno mokre kose.
–    Dođi, moraš nešto vidjeti – pozvao me uzbuđenim glasom.
–    Što? – upitala sam.
Dođi – ponovio je nestrpljivo. Poveo me prema stražnjem dijelu vrta.
– Pogledaj! – zadovoljno je usmjerio prst prema nebu, na kojem su se pojavile dvije duge.
–    Oh, moj Bože! – zadivljeno sampromrmljala. – Dvostruka duga.

On je uzdahnuo.
–    To je vrlo rijetka pojava, znaš li?
Izraz lica bio mu je ushićen. I dalje mi je čvrsto stiskao ruku i činilo mi se kao najprirodnija stvar na svijetu stajati ondje s njim i oduševljeno promatrati dugu. U tišini smo stajali sve dok duge nisu nestale, a zatim smo se pogledali i nasmiješili jedno drugom. On mi je ležerno prebacio ruku preko ramena.
–    Hvala ti što si podijelila sa mnom ovaj trenutak – rekao je, a zatim smo se rastali i krenuli svatko prema svojoj kući.
U nedjelju poslijepodne Sven je priredio roštilj u vrtu za svoju obitelj, koja mu je došla u posjet. Ja sam stajala na prozoru kuhinje i brojala ih. Bilo ih je osam odraslih i jedanaestero djece različite dobi. Smijali su se, šalili i pravili veliku galamu. Otišla sam u dnevni boravak i pokušala čitati. Zatim sam odlučila gledati televiziju sa svojim ocem, ali nikako se nisam uspijevala usredotočiti na program.
Ne mogu reći da mi je smetala buka iz Svenova dvorišta, već se činilo da se on i njegovi odlično zabavljaju, a ja sam se iz nekog glupog razloga osjećala isključenom.
Netko je pozvonio na vrata. Pošla sam otvoriti i ugledala Svena s osmijehom od uha do uha.
– Vaše veličanstvo – rekao je teatralno se naklonivši – biste li vi i vaš sin bili tako ljubazni i pristali pridružiti nam se u odbojci?

Nasmiješila sam se sva sretna.
– Dolazimo odmah.
Svi su bili potpuno obuzeti igrom. Jedna o Svenovih sestara slučajno me srušila na travu.
–    Hej, izgleda da u tvojoj obitelji baš i nisu najnježniji – kroz smijeh sam spočitnula Svenu.

Skidam prsten
On je bio zadihan, a majica mu je bila mokra od znoja.
–    Znaš što, Larisa? Fantastična si – promrmljao je.
Maknuo mi je lišće iz kose i odmaknuo pramen sa čela.
–    Većina žena uvijek brine o frizuri i odjeći. Tebi to uopće nije važno.
– Je li to kompliment?
–    Nego što! – odgovorio je vrativši se u igru.
U tom mi je trenutku prišla Sonja, jedna od njegovih šogorica.
–    Divan je, zar ne? Ne ispuštaj ga iz ruku.
– Na žalost, zauzeta sam – rekla sam, pokazavši joj zaručnički prsten.
– Prsten se lako da skinuti odvratila je.
--------->>> NASTAVAK ISPOVIJESTI NA SLIJEDEĆOJ STRANICI....