"Šarmantni komšija bio je pravi OTAC MOG SINA, ali to niko..."

Idućeg sam jutra, stojeći ispred kuhinjskog prozora i pijući kavu, opazila našeg novog susjeda u vrtu kuće pokraj nas. Na sebi je imao izblijedjele traperice i ispranu plavu majicu, a kosa mu je bila poprilično razbarušena. Zastao je zamišljeno promatrajući vrt, s rukama u džepovima. Zatim je izvadio ruke iz džepova kao netko koga očekuje hrpa posla, protrljao ih i ušao u kuću. Zapitala sam se gdje su mu žena i djeca. Ponovno sam ga ugledala te večeri, dok sam sjedila u vrtu ispred kuće, čekajući da Andrej dođe po mene. I on je sjedio vani i čitao.
Idućeg je jutra bila subota i ugledala sam svog susjeda kako izlazi iz kuće elegantno odjeven. Sjeo je na svoj veliki motocikl i odjurio. Ponovno sam se zapitala gdje su mu žena i djeca i kako to da vozi motocikl, a ne automobil.
Odlučna u namjeri da se pokažem kao dobra susjeda i da u isto vrijeme zadovoljim svoju znatiželju, ušla sam u kuhinju i počela mijesiti kolač. Tin mi se pridružio i promatrao me dok sam mijesila tijesto.

–    Imaju li novi susjedi djecu? – upitao me.
–    Ne znam, Tine. Vidjela sam samo jednog muškarca.
On je napravio razočaranu grimasu i gurnuo prst u čokoladnu kremu.
–    Volio bih imati susjeda s kojim bih se mogao igrati – rekao je polizavši prst. – Ovdje su svi tako stari.
Prijekorno sam ga lupnula po ruci kad je ponovno htio umočiti prst u čokoladu.
–    Znam kako se osjećaš, srce. Ovdje je sve previše mirno, zar ne?
Dok sam ja bila mala, naša je ulica bila puna djece i neprestano je odzvanjala smijehom. Igrali smo se skrivača, graničara, dečki su znali zaigrati nogomet, a često smo znali sjediti na zidiću i razgovarati. Sada su u tim kućama ostali samo stariji ljudi.

Kolač dobrodošlice
Tog poslijepodneva, kad sam začula zvuk motocikla kako se zaustavlja ispred kuće, uzela sam kolač i krenula upoznati našeg novog susjeda. Stigla sam upravo u trenutku kad je spremao motocikl u garažu. Čim me ugledao, zaustavio se i nasmiješio. Imao je lijepo, izražajno lice i djelovao vrlo srdačno.
–    Dobra večer! – veselo me pozdravio.
Bio je vrlo privlačan, na sasvim drugačiji način od Andreja, možda malo muževniji.
–    Dobra večer, zovem se Larisa – predstavila sam se. – Stanujem u kući do vaše. Donijela sam kolač vama i vašoj obitelji u znak dobrodošlice.
Bio je vrlo visok i to mi se sviđalo, budući da sam i ja bila visoka metar i osamdeset. Na licu mu se ponovno pojavio osmijeh.
–    Vrlo ljubazno od vas. Puno vam hvala. Dođite, uđite pozvao me.
Pošla sam za njim u kuću i ušli smo u staromodnu kuhinju. On je nešto tražio po ladici, a zatim je izvadio nož i tanjure i odmah počeo rezati moj kolač. Sa smiješkom sam ga promatrala.
–    Takav radi i moja majka – oduševljeno je primijetio. Zatim je pokazao na lončić za kavu. – Radite li i tako dobru kavu?
–    Pa kažu da radim – nasmijala sam se.
Uzeo je posudu i stavio je na štednjak.
– Htio bih se presvući. Ako vi skuhate kavu, dotle ću se presvući i odmah se vraćam.
Bio je već na vratima kad se naglo okrenuo.
–    Nisam se ni predstavio, zovem se Sven – rekao je vrativši se i pruživši mi ruku. – Nadam se da vas nisam probudio svojim motociklom. Dogodio mi se kvar na automobilu dok sam se selio ovamo. Nije ga imalo smisla popravljati, tako da moram početi razmišljati o kupnji novog.
Vratio se malo kasnije odjeven u traperice i majicu od jučer. – Vaša supruga još nije stigla?
–    upitala sam.
On je raširio oči, a zatim je sa smiješkom odmahnuo glavom, uzevši još jedan komad kolača.
–    Nisam oženjen. Živim sam.
–    Kako to onda da ste kupili ovako veliku kuću? Ima četiri spavaće sobe – nisam mogla izdržati, a da ga ne upitam.
– Pa pretpostavljam da neću zauvijek ostati sam – vragolasto se nasmiješio i ulio kavu u šalice.
–    Čekam onu pravu. Eto zašto s trideset i pet godina još nisam oženjen. I dalje je tražim, ali izgleda da dosad nisam imao sreće – objasnio je. – Što se čudite? Samo vam govorim istinu.

Voli djecu
Uzvratila sam mu smiješak. Taj je muškarac zaista bio vrlo zanimljiv. Odložila sam šalicu i bacila pogled na vrt.
–    Mislim da Tinu to neće biti drago – rekla sam.
–    Tinu?
–    Mom osmogodišnjem sinu. Silno želi imati prijatelja za igru
–    objasnila sam i pokazala na vrt obrastao korovom. – Uvijek se u ovom vrtu igrao s djecom para koji je prije vas stanovao ovdje.
On je nemoćno podignuo ramena.
–    To je logično. Kad imaš osam godina, vrt je mjesto u kojem možeš doživjeti razne avanture. Zašto niste doveli i Tina i svog muža? Volio bih ih upoznati.
Izišli smo u vrt.
–    Nemam muža – priznala sam i na trenutak sam imala osjećaj kao da flertujem s njim. Bilo mi je neugodno. –
Udovica sam.
On me pažljivo pogledao.
– Onda dovedite samo Tina. Ja jako volim djecu.
–    Pretpostavljam da i žena vaših snova voli djecu – našalila sam se.
–    U to sam duboko uvjeren – uozbiljio se on. – Ja ne bih mogao živjeti bez njih.
I tako sam otišla po Tina. Nešto kasnije sjedila sam na stepenicama pred svojom kućom i promatrala Tina i Svena kako igraju nogomet. Bilo je tako divno čuti mog sina kako se smije. Već dugo ni s kim odraslim nije igrao nogomet, a da ne spominjem da mu je Sven promijenio i gume na biciklu!
Andrej nije bio za te stvari. On je očekivao da dijete od osam godina cijeni skupe restorane u koje nas je vodio. No, Tinu je bila draža kriška pizze ispred televizora nego trosatno sjedenje uz probrana jela.
Iduće nas je večeri Sven pozvao k sebi na roštilj. Dok smo sjedili i promatrali Tina kako umače krumpiriće u kečap, Sven mi je podigao lijevu ruku. Dlan mu je bio topao i hrapav. Za nekoga tko se bavio poslom komercijalista imao je previše ožiljaka. Ali vjerojatno ih je zaradio radom u vrtu i kući.
–    Tko je on, Larisa? – upitao me.
Uznemirena njegovim dodirom, povukla sam ruku i zagledala se u prsten koji sam nosila.
–    Zove se Andrej – odgovorila sam, dodavši da je njegova obitelj jedna od najimućnijih u gradu.
Moj je prsten bio prekrasan i skupocjen: mali blistavi dijamant na tankom obruču od bijelog zlata.
–    Nevjerojatno, ne živim dugo ovdje, ali već sam čuo za tu obitelj. – Zatim me iznenada ponovno uhvatio za ruku. – Voliš li ga?
To je pitanje bilo neprimjereno i odmah sam reagirala.
– Nemaš mi pravo postavljati takva pitanja.
–    Oprosti – ispričao se i pustio moju ruku.

-------->>> NASTAVAK ISPOVIJESTI NA SLIJEDEĆOJ STRANICI....