Istočna Njemačka i Poljska: Auto industrija iza "željezne zavjese" (FOTO & VIDEO)

Trabant (DDR)

Trabant je legenda cesta Istočne Njemačke. Iako su mnoge šale zbijane na njegov račun, Trabant je ipak pokazatelj (istočno) njemačke genijalnosti. Naime, Trabant se proizvodio od duraplasta, tj. od plastike nastale komprimiranjem raznih recikliranih materijala, među kojima je bio i pamuk (urbana je legenda da je Trabant automobil od kartona). Na ovakav nesvakidašnji potez inženjeri u Zwickau se nisu odlučili jer su htjeli napraviti "zeleni" automobili (Trabant je bio sve, samo ne ekološki prihvatljiv automobil) nego zato što ih je na to prislila muka. Naime, Rusi su ograničili bratskom DDR-u uvoz kao i proizvodnju čelika (što time što je samima njima trebalo, što time što su htjeli monopolistički prodavati gotove proizvode Nijemcima). Kako nije bilo čelika, a bez čelika nema lima, domišljati Švabo se dosjetio duraplasta. Tako je nastala laka karoserija, koja baš i nije bila pouzdana u sudarima.

Druga stvar koja je jasno obilježavala Trabant je njegov dvotaktni motor. Glasna mašina koji nenormalno čadi. Trabant nije imao pumpu za gorivo, nego je tank bio postavljen iznad motora da gorivo pomoću gravitacije pada u karburator. To je bio i glavni razlog zbog kojeg se u frontalnim sudarima Trabant često znao zapaliti. Tako postavljen spremnik u kombinaciji sa karoserijom od duraplasta je bio dobitna kombinacija za spektakularni vatromet.

Uz sve svoje nedostatke, Trabant je bio automobil kojeg su DDR Njemci voljeli. Liste čekanja su bile dugačke, na Trabant znalo čekati i preko 10 godina, tako da su redovno polovni Trabanti bili skuplji od novih (na njih se nije moralo čekati). Zahvaljujući tome, ljudi su čuvali Trabante i redovno ih održavali tako da je prosječni životni vijek Trabanta bio 28 godina.

Krajem 80-ih počela je saradnja između DR i SR Njemačke, tako da se u Trabant počeo ugrađivati četverotaktni 1.1L motor iz VW Pola. Međutim, ubrzo je srušen zid, Njemačka se ujedinila, a tvornica u Zwickau je prodana VW-u a proizvodnja Trabanta je prestala.

Wartburg (DDR)

Wartburg je, po mom skromnom mišljenju, apsolutno najružniji automobil koji se vozio po cestama socijalističkih zemalja. Kada sam bio klinac, Wartburg je bio uobičajena stvar na našim cestama, a meni nikada nije bilo jasno zašto bi netko kupio tako smrdljiv i ružan automobil pored recimo Lade.

I ovaj auto je, poput svog zemljaka Trabanta "krasio" dvotaktni motor. Kod dvotaktnog motora je zanimljivo to što nema kočenja motorom. Jednostavno rečeno – idete nizbrdo, stisnete kvačilo i prebacite u nižu brzinu – auto najnormlanije nastavlja dalje, nema usporavanja dok diskovi/bubnjevi ne uđu u igru…

Wartburg nije bio napravljen od duraplasta, nego od lima tako da su ga u DDR-u imali priliku voziti ili visoki partijski funkcioneri ili stvarno uporni proleterijat (na njega se čekalo i do 15 godina).

Za motorizaciju DDR-a ovaj automobil nije imao toliku ulogu kao legendarni Trabant, međutim ja se iz djetinjstva sjećam da je nemali broj ovih automobila rondao cestama, stoga svakako zaslužuje mjesto među automobilima koji su motorizirali socijalističke zemlje.

Polski Fiat 126p (Poljska)

Popularna peglica se proizvodila po Fiatovoj licenci modela 126. Zapravo, jedino što ga je razlikovalo od italijanske verzije je slovo „p“. Fiat 126 je nasljednik Fiata 500, čime se može dovesti i u vezu sa našim Fićom. Princip je bio isti – motor malog obujma u maloj karoseriji, stražnje postavljen agregat. Od Fiće ga je razlikovao samo „moderniji“ dizajn.

Za Poljake peglica ima zaista veliko značenje. To je bio definitivno najpopularniji  automobil koji je motorizirao Poljsku 80-ih onako kako je Fićo motorizirao Jugoslaviju 60-ih. Naime, komunistička nomenklatura nije baš imala sluha za motorizaciju zemlje, smatrajući automobil previše buržujskim proizvodom, a uostalom što će pravom komunistu privatno vlasništvo. Uz poljske plaće i standard automobil se smatrao luksuzom. I onda se pojavila peglica. Popularna, jeftina, pristupačna, režim se i malo smekšao – peglica je poharala Poljsku. Naravno, kao i u gotovo svim socijalističkim zemljama, postojala je lista za narudžbu. Pa ko čeka – dočeka.

Peglica se proizvodila dugo – od 1973. pa sve do 2000. – ali opet 3 godine manje od Fiće.

Na našim cestama je peglica bila također popularna, pogotovo tim više što je postojalo zanimanje za mali gradski automobil, Fićo se prestao proizvoditi 1985., tako da je gotovo Peglica uskočila u Fićine cipele.

Danas ih je ipak prava rijetkost sresti na našim cestama.

Polski Fiat 125p (Poljska)

Legendarni Pezejac se proizvodio po, da pogodili ste, licenci Fiata 125. I njega je takođe za razliku od italijanskog Fiata razlikovalo slovo „p“. Iako zapravo ne samo to. Naime, dizajnom je Pezejac bio istovjetan Fiatu 125, dok je mehanički bio istovjetan starijem Fiatu 1300/1500 (kojeg je i Zastava proizvodila pod nazivom, tko bi rekao, Zastava 1300/1500 a u narodu je bio poznat kao Tristać – također legenda cesti Jugoslavije, ali sam ga namjerno izostavio u prvom dijelu jer je taj model uglavnom bio rezerviran za socijalističku buržoaziju – razne partijske funkcionere, direktore tvornica itd…)

Kako je Tristać bio buržujski auto, tako je bio i Pezejac. Međutim kasnije pred slom komunizma i Pezejac prodro u široke narodne mase, a i dan danas je popularan automobil u Poljskoj.

Kod nas je Pezejac bio također popularan automobil 80-ih. Na sličan način na koji je Peglica zamjenila Fiću, tako je Pezejac zamjenio Tristaća.

Zanimljiv je i nasljednik Pezejca, FSO Polonez. Bio je, za ono vrijeme, atraktivnog dizajna koji je napravio italijanski Giugiaro. U potpuno novoj šasiji i karoseriji nalazila se mehanizacija iz modernizirane verzije 125p, iako je bilo zamišljeno da koristi moderni Fiatov DOHC motor (double over head camshaft = tip motora u kojem svaka glava cilindra ima dvije bregaaste osovine; jedna upravlja usisnim, a druga ispusnim ventilima). Međutim zbog finansijskih problema FSO nije bio u mogućnosti platiti licencu Fiatu tako da se FSO Polonez proizvodio paralelno s Pezejcem.

Izvor: fanfo.org