Zašto Milena i ja nismo nismo imali djecu? Jedini intervju u kojem je Gaga bio do kraja iskren!

Prije 10 godina, legendarni glumac Dragan Nikolić u intimnoj ispovijesti za magazin Story govorio je o do tada nepoznatim stvarima iz svog djetinjstva, prvim ljubavima i patnjama, te glumačkim počecima. 

Govorio je i o braku s kolegicom  Milenom Dravić, ženom njegovog života. 

Čega se najradije sjećate iz djetinjstva?

– Svako djetinjstvo je lijepo, ima svoje bajke, priče, romane, tako da na to gledam u globalu. Djetinjstvo moje generacije bilo je srećnije jer u to vreme nisu postojali kompjuteri, pa smo razigravali maštu, za razliku od današnjih klinaca koji se više druže s mašinama nego sa svojim vršnjacima. To je neka nova vrsta drugarstva u kojoj nema klinačke etike. U moje vrijeme ulica, park, pa i poljanče mogli su nečemu da nas nauče. Drugovi su, naravno, bili nešto što je najvažnije u djetinjstvu svakog živog bića.
 
Kad ste se prvi put zaljubili?

– Mi kao djeca nismo imali igračke i druge propratne rekvizite, kao što su lopta i trotinet, ostalo nam je da raspirujemo maštu i da se od malih nogu zaljubljujemo u školske drugarice. Svako od nas bio je vitez koji se borio za nečiju maramicu. Ne znam tačno kad, ali sjećam se da sam kao klinac vrlo rano počeo da se zaljubljujem, s pravim patnjama. Bio sam ostavljan više nego što sam bio voljen, ali to sve spada u istoriju ljubavi. 

 

Da li ste vi Krstaš ili Čuburac?

– Tu postoje razne verzije. Od 1970. živim na Čuburi, ali u stvari sam Krstaš. Krst, ne samo onaj Crveni, već i onaj stari, Vozarev krst, na samoj je granici. Asocijacija koja mi prva pada na pamet jeste klub Radnički koji je bio žila kucavica Krsta. Kuća u kojoj sam živeo bila je na pedesetak metara vazdušnom linijom odatle. Tako da ja jesam Krstaš, ali ima, naravno, i skeptika koji tvrde da se kitim tuđim perjem, mada se osjećam kao Krstaš. U tom kraju su i dalje moji prijatelji iz djetinjstva, oni nemaju veze s poslom kojim se bavim i kad hoću da se opustim, ja tražim njihovo društvo.

Fudbal vas nikada nije pretjerano zanimao, za razliku od većine muškaraca. Vi ste imali interesovanje prema boksu, otkud ljubav prema tom sportu?

– Najbliže sportsko društvo bio je Radnički, a tu su se trenirali boks, košarka i neke borilačke vještine. Najbliži fudbalski teren bio je Obilić, a to je za nas klince bilo daleko. Boks je tada bio u ekspanziji, imao je ogromnu publiku, a mi djeca svoje idole boksere i često smo išli na mečeve. Ko god je rođen tu u blizini, sigurno je malo okusio i ring i rukavice.

Šta vas je navelo da se bavite glumom?

– Sve je počelo još u osnovnoj školi kad su me, da tako kažem, otkrili kao glumca. Još tad sam učestvovao u raznim priredbama. Dobro sam čitao, mnogo sam volio srpski jezik, a kasnije i književnost, tako da su mi nudili recitacije, skečeve… Poslije sam bio i član kulturno-umjetničkog društva, i tako je nekako sve počelo. Bez završene srednje škole, s nepunih 17 godina, polagao sam prijemni na Akademiji i primili su me, na veliko čuđenje mojih roditelja. Tako da sam uštedio dvije godine školovanja, za koje ne smatram da bi mi bile nepotrebne, ali pošto sam poslije fakulteta brzo počeo da radim, nisam osjetio neki nedostatak što sam propustio veliku maturu.

Sjećate li se neke anegdote ili zanimljivosti s Akademije?

– Akademija je sama po sebi zanimljiva jer na njoj ne važe sva pravila kao na ostalim fakultetima, tako da je cijelo školovanje za mene bila jedna velika anegdota. Uvek ću se sjećati fakultetskih dana, svi smo se dobro osjećali i lijepo družili, a gluma, između ostalog, i jeste druženje.

Koje je bilo vaše prvo filmsko ostvarenje?

– Svog prvog filma uvijek se rado sjećam. Prije moje prve glavne uloge u “Kad budem mrtav i beo” igrao sam već u dva filma. Jedan, “The One Eyed Soldiers”, bio je u koprodukciji s Italijanima i Englezima i radio se u Avala filmu, koji je tad bio gigant u evropskom smislu. Igrao sam gangstera koji govori engleski jezik i to je u stvari bio moj prvi film. Tad sam prvi put otišao preko granice, bio sam u Rimu u velikom poznatom studiju Činečita. Odjednom sam s prvim filmom zaplivao u velike vode. Nakon toga usledio je film “Deca vojvode Šmita”, priča o sedmorici momaka i isto toliko djevojaka koji se nakon dugo vremena opet sreću. U tom filmu me je zapazio Žika Pavlović i ponudio mi ulogu u “Kad budem mrtav i beo”. To je bio ulazak na velika vrata i početak moje karijere.

Oprobali ste se i kao voditelj u poznatoj emisiji Maksimetar. Kakve vas uspomene vežu za taj period?

– Poznato je da nisam neki sluhista, niti sam muzički obdaren, ali sam bio dovoljno lud, drzak i bezobrazan, pa sam prihvatio ponudu koja je u to vrijeme bila nevjerovatna. Maksimetar je prva emisija koja je išla uživo, u studiju je bilo mnogo mladih ljudi koji su bili spremni na sve i nikad se nije znalo šta može da se očekuje i kakva će biti njihova reakcija. Ja sam bio taj koji je trebalo sve to da vodi, organizuje i po potrebi smiruje. Danas se ne bih ni usudio na takav posao, ali mi je u sećanju ostao kao jedno korisno iskustvo, jer sam tad imao prilike da upoznam mnoge poznate glumce, pjevače i muzičare, i ta prijateljstva održavam i danas.

Ko je ostavio najjači utisak na vas kada ste bili mladi, da li ste imali uzore?

– U to vreme bio je aktuelan talas francuskog filma, cinema verite. To je za mene i moju generaciju bilo zanimljivo i svi smo s oduševljenjem gledali te filmove. Posle ovog talasa počela su velika interesovanja za film i svi smo se usmjeravali u tom pravcu. Pojavili su se Belmondo, Delon, kao i ostali poznati francuski glumci i glumice koji su nam svima bili najveći uzori.

Kad ste jednom prilikom bili u Sarajevu, imali ste mali problem s neplaćenim računom. Ispričajte nam nešto više o tome.

– To je bilo u vreme Kose, a to nije bila samo pozorišna predstava, već i način življenja i mišljenja. Hipi pokret imao je nešto pozitivno, dobro i pacifističko. U to vrijeme mnogo smo putovali, imali smo brojne turneje uz koje su išli i honorari, ali na kraju dana morali smo da platimo i hotel. Pošto smo mi taj novac potrošili, sjećam se da smo morali četvoronoške da puzimo da bismo prošli pored portira i pobjegli. Naravno, stigao je telegram koji je glasio: “Ovi vaši nisu platili hotel”, a mi smo se siti ismijali. Nakon toga su nam ukinuli dnevnice.

Kako ste se Milena i vi upoznali?

– Na snimanju filma “Horoskop”. Ona je tad već bila popularna, a meni je to bio, čini mi se, treći ili četvrti film. Tad sam prvi put vidio Milenu Dravić uživo. Bilo nas je petorica momaka koji su igrali velike uloge, a ona je igrala jedinu žensku ulogu u filmu. Na snimanju smo se sprijateljili. Bilo je to jedno veliko druženje, a kasnije se rodila ljubav.

Da li joj je bilo teško prići i osvojiti je, s obzirom na to da je već bila afirmisana kao glumica?

– Kad sam joj prišao, imao sam utisak da mi je to stara školska drugarica koju dugo nisam vidio ili neka devojka iz kraja koju poznajem cijei život. Upravo u tome je njena prava veličina. Osvojila me je svojom neposrednošću i normalnošću, uprkos velikoj popularnosti koju je već tad uživala. Mogla je da se ponaša kako hoće i niko joj ne bi zamerio, jer je već tada bila jedna od naših najvećih zvijezda. To je nešto čime ona plijeni i osvaja.
 

Na koji način ste je zaprosili?

– Više se ni ne sjećam. Vjerovatno je to bilo nešto u dve-tri reči, pošto ne volim mnogo da pričam.

Po čemu pamtite vaše vjenčanje?

– Vjenčanje je bilo simbolično. Vjenčali smo se 1971. godine, na snimanju novogodišnjeg TV filma “Kako su se volele dve budale”, po tekstu Duška Radovića, u režiji pokojnog Ace Đorđevića. U pauzi između snimanja, tražili smo dodatnih sat vremena, otišli u Opštinu Vračar i sklopili brak.

Kako biste opisali vašu zajednicu?

– Teško je to opisati, ali mislim da je sve u granicama normale. Kao i u svakom braku, bilo je trzavica i svađa, kao i lijepih trenutaka. Ne znam da li je olakšavajuća ili otežavajuća okolnost što se oboje bavimo ovim poslom, pa smo često bili razdvojeni. Ona bi snimala na jednom, a ja na drugom mjestu tako da smo imali prilike da se uželimo jedno drugog. To što se bavimo istim poslom ponekad može da bude i minus, ali mi smo uspevali sve to da prebrodimo.

Pošto ste oboje toliko uspješni u poslu kojim se bavite, da li između vas postoji poslovna ljubomora?

– Ne, kad smo nas dvoje u pitanju, ne postoji. Bez obzira na to što je Milena, kad smo se upoznali, radila mnogo više nego ja i bila popularnija, nikakva ljubomora kod nas ne postoji, jer smo oboje radili dovoljno. Imali smo paralelne i podjednako uspešne karijere, nikad nije bilo poslovne zavisti.

Da li se uzajamno pomažete i savjetujete?

– Naravno. Moram priznati da Milena više traži savete, ali ne zato što ja mislim da meni nisu potrebni, već zato što u kući ne volim da pričam mnogo o poslu. Milena je mnogo ažurnija, veći je štreber od mene i često traži moje mišljenje o nekom scenariju. Ja to ne praktikujem, već samo izjavim da počinjem da snimam. To, naravno, ne znači da u nekim ključnim momentima ne tražim savet od nje i to ne samo u vezi s poslom, već i u nekim drugim životnim stvarima.
 

Kakva je Milena kao partner privatno, a kakva poslovno?

– Poslovno je dobar partner kakvog bi svaki kolega poželio. Privatno je dobra koliko i poslovno, ali zavisi iz kog ugla se gleda. Ponekad je kao i sve žene posesivna, ali sve je to u granicama normale.

S bračnim stažom od 35 godina, Milena i vi prava ste rijetkost među glumcima. Kako ste izbjegli porodične lomove i prevare?

– Kad je dvoje ljudi uspešno u poslu, naravno da ima onih zavidnih, pa čak ni publici jedno vrijeme nije bilo svejedno, ali sve to treba unijeti u kalkulaciju kad se radi o braku javnih ličnosti. Moj savjet kolegama koji su u sličnoj situaciji glasi: Budite pametniji od tračeva i jednostavno živite svoj život.

Koja je formula uspjeha tako dugotrajne ljubavi?

– Uvijek moraju da postoje tolerancija i razumijevanje, pa onda sve ostalo. Za brak koji traje duže od 30 godina, može da se nađe više razloga da se on prekine, nego da opstane. Smatram da je najlakše nešto presjeći i završiti, mnogo je teže boriti se. Ponekad i mala svađa može da osvježi dan. Ponekad je potrebno biti i ljubomoran jer je i to jedan od pokazatelja ljubavi, samo što ja nisam to pokazivao. Što se nekih svađa tiče, Milena je uvek bila glasnija, ali je i brže praštala.

Milena i vi nemate djece. Koliko vam u životu nedostaje roditeljstvo?

– Biti roditelj je jedno iskustvo i nešto što je potrebno svakom živom biću zbog nastanka vrste. Smatram da je to što nemamo djecu veliki nedostatak, ne mana, ali jednostavno je tako. To nam daje šansu da svu djecu gledamo kao svoju. Mi imamo našu malu nećaku Ivu, koja ima pet i po godina. Ona nam je nadoknadila sve ono što mi nismo imali i oko nje se okreće cijeli naš svijet.
 

Vas dvoje otvorili ste novo poglavlje u srpskom advertajzingu u kom su uloge poznatih ličnosti postale sve značajnije. Šta vas je privuklo da snimate reklame?

– Ima mnogo skeptika koji reklamu smatraju poslom koji je ispod časti, ali ja ne mislim tako. Smatram da je to sasvim normalno i potrebno u karijeri jednog umjetnika, a glumca prije svega, pošto je reklama jedan kompletan film. Reklamu treba zaslužiti jer treba neko da ti ponudi da je snimiš pa da onda zauzmeš stav hoćeš ili nećeš. Mi smo pristali, a zatim smo dovodili svoje kolege i tako smo osvježili cijelu tu priču. Postoji ideja da odemo u Brazil i da tamo napravimo oproštajnu reklamu, ali polako, vidjećemo još…

Može li od glume da se živi?

– Od glume jedva može da se živi. Spadam u one srećnike koji imaju posao, ali znam da ima mnogo mojih kolega koji teško žive. Biti glumac je jedan vrlo nesiguran posao, pošto od plate jedva može da se živi i preživi, ali ja sam sretan dok radim. Kad završim s karijerom, mislim da ću živeti od jedne male penzije i jedva sastavljati kraj s krajem.

Kažu da je želja svakog glumca da se oproba kao reditelj, da li i vi imate takve ambicije?

– Nemam takve ambicije, pošto ne volim da ocjenjujem, niti sam imao želje da se oprobam kao profesor. U glumi je najveći problem kako pokazati da ne glumiš, a sve drugo se uči. Pošto uvijek sarađujem sa scenaristima i rediteljima, možda bih bio dobar konsultant.

S kojim glumcem ste najbolje sarađivali?

– Uvijek sam sa svima dobro sarađivao i sa svima sam privatno dobar. Bojim se da ću, ukoliko počnem da ih nabrajam, nekoga izostaviti, a to ne želim. Nikad nisam sebi dozvoljavao taj luksuz da rangiram glumce. Bojim se da je to nemoguće. Moje iskustvo ne bilježi nekoga s kim bi mi bilo teže ili lakše da igram. Doduše, postoje jedan ili dva glumca s kojima nisam imao lijepa iskustva, ali namjerno neću da ih pomenem. Od toliko glumaca i divnih ljudi i mojih drugara ne mogu da se odlučim za jednog.

Koliko ste samokritični?

– Veoma. Retko kad sam bio stopostotno zadovoljan, bar što se tiče filma, jer je to opasnija varijanta. U pozorištu uvek nešto može da se promeni, doda ili obriše, popravi, prepravi, a film je definitivna umjetnost i tu nema pardona. Šta je urađeno ostaje zapisano i nema nazad. Uvijek mislim da je moglo i bolje, naročito u našim uslovima koji su iscrpljujući. Ali, sve ovo o čemu pričam publika ili ne vidi ili gleda na drugačiji način.

Da li vam više prijaju uloge u pozorištu ili na filmu?

– To ne mogu da poredim, što se mene tiče, tu nema neke velike razlike. Mada sam imao više uspeha na filmu, sve to vrijeme igrao sam i u teatru. Volim i film i pozorište, a preko 25 godina u stalnom sam angažmanu u Ateljeu 212 i to je moja velika vjernost.

Jeste li zadovoljni svojom karijerom, da li biste nešto promijenili da imate tu mogućnost?

– Čovek uvijek misli da može bolje. Ipak, pošto sam mnogo radio, nemam razloga da osjećam neke pozitivne ili negativne vibracije. Postoji nekih 20 filmova iza kojih bih mogao da stanem i kojima se ponosim. Recimo “Kad budem mrtav i beo”, “Ko to tamo peva”, “Nacionalna klasa”. Kad sumiram sve, ne mogu da kažem da je moja karijera vrh vrhova, da je najbolja, ali u principu sam zadovoljan.

Kako biste opisali sebe?

– Ja sam kolerik, od onih sam koji se brzo pale, ali se istom brzinom i gase. Nisam negativan, ni zao. Mislim da je sa mnom lako korespondirati. Trudim se da budem što bolji.

Kad je vrijeme da glumac ode u penziju?

– Sve zavisi. Ta odluka mora da se donese svjesno. Ima onih koji jedva čekaju da dođu do tih godina i da se više nikada ne bave glumom. Tu su i oni koji mogu da glume do kraja života, jer se uvek nađe neka uloga za godine u kojima si trenutno. Ne mogu da kažem da spadam ni u jedne ni u druge. Da sam uspio da za života zaradim dovoljno para, pa da ne moram više ništa da radim, onda bih mogao da kažem neću više, dosta je. Nisam siguran da bih uspio da izdržim da ne radim, još uvek nisam donio odluku, a vrlo sam blizu penzije.

 

Pogledajte neke od rijetkih fotografija poznatog glumačkog para: