Kako je nekad živio svjetski broj 1 - intervju s najbogatijim tinejdžerom na svijetu koštao je 150 tisuća maraka

Andy Murray ovog tjedna prvi put u karijeri je preuzeo vrh svjetske teniske ljestvice pa se u suradnji s Yugopapirom prisjećamo kako je prije točno 30 godina živio i koliko je zarađivao Boris Becker, koji će pet godina kasnije zasjesti tamo gdje je Murray danas.

LISTOPAD 1986: Boris superstar, svenjemački libling, najpopularniji tinejdžer svih vremena, nacionalni idol koji je u zemlji željnoj uzora konačno ispunio davnu prazninu, tip je - kažu istraživanja - s kojim bi svaka njemačka (i američka) majka pustila svoju kćer na ples, sigurna da će je na vrijeme vratiti kući, a da joj prije toga nije zavukao ruku pod suknju... Reklamna bajka ili istina o tenisaču Borisu Beckeru?
 
Kada je na nedavno završenom susretu Davis Cupa između SR Njemačke i Ekvadora odigrana i posljednja lopta na teniskom borilištu u Essenu, Boris Becker - umjesto u susret čestitarima - potrčao je prema gledalištu i jednoj mladoj dami poklonio Pumin reket koji je upravo dokrajčio Ekvadorca Andresa Gomeza.
 
Zapadnonjemačka momčad pobijedila je rezultatom 5:0, a javnost je znatiželjno očekivala objašnjenje Borisove viteške geste, dok netko nije konačno otkrio: nepoznata djevojka rođakinja je kapetana ekvadorske momčadi Ricarda Ycaza, koja je toliko vatreno navijala za svoje sunarodnjake da joj je Becker obećao svoj reket zaplješće li barem jednom u njegovu korist. Crnokosa Cuca Ycaza uistinu se poklonila jednom od trenutno najvećih imena teniskog Olimpa, a Boris Becker je, dakako, održao obećanje.
 
Spontana širokogrudnost ili pažljivo sračunata medijska gesta koja će simpatičnog Beckera učiniti još simpatičnijim pred milijunima televizijskih gledatelja? Kao: vidite, naš je idol toliko velik da se udvara i teniskim protivnicima!
 
U životu te najneosporavanije kult-ličnosti u SR Njemačkoj to više nitko ne može točno razlučiti. Od one legendarne pobjede u Wimbledonu, kada je Becker bio prvi Nijemac kojemu su Englezi uručili tu najcjenjeniju tenisku nagradu, prošlo je tek više od jedne godine, ali se oko 19-godišnjeg Borisa Beckera uskovitlalo toliko nacionalnih strasti i poslovnih interesa da je već teško raspoznati što je uistinu iskreni Becker, a što reklamna mašinerija koja je od tog igrača stvorila savršeno podmazan mehanizam za štancanje maraka.
 
Poslije Essena, Boris je već sutradan odletio za Hong Kong, poslije Hong Konga slijedi Tokio, nakon njega daleki Sydney, na domaćem je terenu tek negdje u prosincu, a na svim kupovima, natjecanjima i susretima Becker ne udara samo za sebe i njemački ugled već i za sve one firme koje njegovim imenom stvaraju zlatne poslove.

Boris na malim ekranima maše kreditnom karticom Deutsche banke, nudi Philipsove video-rekordere, reklamira Ellesseove majice, švicarske ručne satove. Samo reket što ga je poklonio ljepuškastoj Ekvadorki njemu donosi pedeset milijuna maraka. 
 
Medijska rasprodaja delikatnog stopala
 
Toliko, naime, iznosi najnoviji šestogodišnji ugovor koji je upravo potpisao s firmom Puma za reklamiranje njezine teniske opreme. Od trenirki i sportskih torbi do reketa (prosječna cijena u bonskim trgovinama iznosi 350 maraka; 100 DM = 20,305 d) i tenisica, na tržištu se pojavilo - ili će se pojaviti do kraja godine - pedeset sportskih artikala koji nose ime Borisa Beckera superstara.

 
Svaki njegov izlazak na teren ne prati samo trener Gunther Bosch i menedžer Jon Tiriac već i četa letećih Puminih stručnjaka koji ga doslovno prate u stopu, od Monte Carla do New Yorka, kako bi za njegovo delikatno stopalo pronašli najidealnije tenisice. Za konstrukciju tog ideala, Puma se razbacala s tisuću pokusnih pari cipela, ali - što je to za firmu koja je prije prošlogodišnjeg Wimbledona bila u financijskim teškoćama, a sada doživljava nevjerojatnu ekspanziju?
 
Nezapamćeni bum, zahvaljujući bum-bum-Beckeru, pa je posljednju godinu samo tenisica i reketa prodano za stotinu milijuna maraka više no obično, a ukupan promet Pume povećan za trideset posto. Čak 170.000 reketa, deset puta više no prije Beckerove vimbldonske eksplozije, a budući da u SR Njemačkoj ima 1.660.000 registriranih tenisača, ispada da svaki deseti igrač na terenu maše Borisovim imenom.
 
Medijska rasprodaja mladosti Borisa Beckera ušla je tako u četvrtu brzinu, a sve je počelo onom izazovnom izjavom menedžera Iona Tiriaca, dok se u čuvenom tenisačkom predgrađu Londona publika još nije ni razišla:
 
"Ni jedan jedini intervju ili pres-konferencija ne dolaze u obzir bez barem stotinu tisuća maraka!"
 
Cijena Borisova dvosatnog intervjua tjednim magazinima - za koji je Tiriac nekad tražio 10.000 maraka - sada je skočila na 150.000 njemačkih maraka. Već u sedamnaestoj godini Mozart njemačkog tenisa zaradio je svoj prvi milijun; osvojeni ovogodišnji drugi Wimbledone donio mu je (samo nagrada) nekih 600.000, prošlogodišnje finale Davis-cupa protiv Šveđana pola milijuna, susret u Tokiju 100.000 nagradnih maraka; ostali susreti i turniri tek zaokružuju okrugle brojke, dok samo reklamiranje Deutsche bank donosi tri milijuna DM.

 
"Boris više ne može otići na toalet a da ne zazvoni Tiriacova blagajna", kaže zlobno njegov manje uspješan zapadnonjemački kolega Michael Westphal.
 
Posljednjih godinu dana Becker je bio glavna zvijezda u 250 sati televizijskog prijenosa tenisačkih susreta. Zbog Davis Cupa u Meksiku ili ovogodišnjeg Wimbledona, otkazivane su televizijske emisije, narušeni TV-rasporedi i skraćivane vijesti, a ZDF je debelo naplaćivao Beckerovu prisutnost: za reklamni spot od trideset sekundi tražio je 65.800 maraka. Becker uz bok predsjednika Republike Richarda von Veiszeckera i kancelara Helmutha Kohla, frankfurtskog gradonačelnika Waltera Walmanna i ministra unutrašnjih poslove Zimmermanna...
 
Svi koji se vrte oko njega žele na neki način profitirati, a čak pedeset različitih tvrtki kradu njegovo ime, image i sliku za gusarsko reklamiranje svojih majica, automobila ili zobenih pahuljica. U svemu tome, menedžer Ion Tiriac igra ulogu glavnog skretničara. On sklapa ugovore, određuje cijene, kupuje stanove u Monte Carlu, postavlja poslovne uvjete jer, kaže, "Boris još nema vremena brojati novac". On određuje što će i kako Boris nešto reći ili učiniti kako se ponašati, što kupiti, kamo otići, zašto i kome darovati 100.000 DM u dobrotvorne svrhe.
 
Zajedno s trenerom Guntherom Boschom, Tiriac je još prije godinu dana programirao teniski stroj B.B-ja: ne smije biti teži od 80 kilograma, ishrana mora biti po uzoru na Navratilovu i Lendla - na bazi biljnih bjelančevina i ugljikohidrata, usavršavanje kondicije klizanjem na ledu, svaka tri mjeseca deset dana regeneracije i "punjenja baterija" u švicarskim brdima.
 
"Nikad ne trčim za zvijezdom", kaže Ion Tiriac. "Ja je stvaram!"
 
"Drakula" ne voli kekse 
 
"Imam tri oca", izjavljuje Becker, ali i Pumini poočimi traže svoje, pa direktor Armin Dassler zamjera Borisu na neopreznoj izjavi u Hamburgu, kada je rekao da je za njegov izgubljeni meč kriva nedisciplinirana publika koja ga je dekoncentrirala.
 
"Boris mora voditi računa o tome da u Hamburgu prodajemo izvanredno mnogo tenisica", prekorava ga Dassler.
 
Pranje mozga da bi se prodalo što više teniskih papuča? Kada je Tiriac sklopio prvi masan reklamni ugovor s Deutsche bankom, zapadnonjemačka je javnost tog britanskog Rumunja, rustikalnog izgleda, prozvala "vampirom" koji "ispija krv maloljetnoj žrtvi", "rođakom grofa Drakule koji iz zlatnog njemačkog mladića želi napraviti mehaničkog monstruma za proizvodnju profita", bezobzirnim otimačem koji je toliko zaradio na zlatnoj B. B-koki da mu zavide i sami arapski naftni šeici.
 
"Da se zovem Johannes Keks, a ne Ion Tiriac, takvih primjedbi na moj račun sigurno ne bi bilo", uzvraća razočarano Beckerov menedžer.
 
"Jednostavno ne znam što ima loše u zarađivanju novca", pita sasvim nevino junak teniskih terena. "Zar to nije naš sistem ili se, možda, varam?"
 
U svjetskom teniskom cirkusu, od osamdeset i devet mogućih turnira, kupova i natjecanja - Becker će ove i iduće godine sudjelovati samo na njih dvadeset - kažu njegovi poslovni očevi - kako se ne bi preigrao, iako bi mogao i igrati i zaraditi još dvostruko više od onoga što čini sada.
 
"Želim da Boris sklopi nekoliko skupih ugovora, a ne da se rasproda na sve strane kao Ivan Lendl", kaže Tiriac.
 
Zbog Borisovih pet ugovora digla se nezapamćena prašina, iako ih je Lendl sklopio šezdeset a da se o njemu uopće ne priča.
 
Nijemci uistinu nisu prvi izmislili milijune za "reketanje", ali Ivan Lendl nije Boris Becker superstar. Boris nacionale, svenjemački libling, najpopularniji tinejdžer svih vremena, nacionalni idol koji je u zemlji željnoj uzora konačno ispunio tu davnu prazninu. Utjelovljenje njemačkog ideala mladog, čvrstog, poslovnog čovjeka koji postiže uspjehe fantastičnim radom, disciplinom i odanošću profesiji, zdrav duh koji odgovara staroj predodžbi o idealnom sinu, za razliku od dekadentne slike današnje zapadnonjemačke mladosti.
 
S Ivanom Lendlom ne identificiraju se stotine tisuća sunarodnjaka, kao s Borisom Beckerom, njega ne želi svaka deseta Njemica za supruga (čak šest posto njih starijih od pedeset godina) niti ga (Lendla) 68 posto momaka između 14 i 19 godina - 42 posto između 19 i 20 - želi imati za prijatelja.
 
Boris je tip s kojim bi svaka njemačka majka (čak i američka) bezbrižno pustila kćer na ples, uvjerena da će je vratiti na vrijeme kući a da prije toga neće zavući ruku pod njezinu suknju. Žutoriđe kose, snažne građe, dobrodušnog osmijeha i odmjerenih rečenica - Becker sa svojih osamnaest godina izgleda sedam-osam godina stariji no što uistinu jest.
 
On nije plejboj s naslijeđenim bogatstvom poput Ekvadorca Andresa Gomeza, usamljeni šutljivac poput Ivana Lendla ni neurotični bundžija poput McEnroea. U njega se očigledno primjećuju radost igre i užitak pobjede, a to je ono što mu na skali popularnosti donosi neprocjenjive poene. Beckera nema po disko-klubovima, ne pije pivo, niti se pojavljuje u javnosti s ljepuškastim plavušama kao Michael Westphal, pa mu se tek sada šareni Bild usudio prilijepiti 22-godišnju Benedictinu C. kao moguću zaručnicu.
 
Čist račun - duga reklama!
 
"Ne želim biti stroj poput Borisa, hoću imati svoj privatni život", izjavljuje Michael Westphal kao ispriku što ga je trener Nikola Pilić u susretu s Ekvadorom izbacio iz nacionalne momčadi zbog neurednog privatnog života, odnosno neredovitih treninga zbog ljubavnih avantura.
 
Nikola Pilić morao je promijeniti državljanstvo kako bi konačno mogao naslijediti Wilhelma Bungerta kao savezni kapetan zapadnonjemačke nacionalne teniske momčadi, a u svome timu on želi imati Borisa Beckera ne samo kao izvrsnog pojedinačnog borca već i izvrsnog igrača u parovima. Nacionalni interesi traže, dakako, njemački par (pojavio se 22-godišnji Eric Jelen kao najozbiljniji kandidat), ali Ion Tiriac - promatrajući sve s poslovne strane - tvrdi kako Becker može postati najkompetentniji igrač sadašnjice jedino u paru sa – Bobom Živojinovićem.
 
Ali, što ako jednoga dana Borisu Beckeru dosadi sva ta gužva, reklame, ugovori, prebacivanje loptice preko mreže i putovanja, kao što se dogodilo s Björnom Borgom koji je, jednostavno, pobjegao od svega na vrhuncu uspjeha?
 
Za njegove obožavatelje - to bi, možda, bio šok, ali ne i za lukave direktore Pume. Beckerov reklamni tata Armin Dassler u glavnom sjedištu Pume čuva na posebnu izloženome mjestu tenisice i reket kojima se Becker proslavio u Wimbledonu, ali je s njime isto dobro potpisao vrlo oprezan sporazum. Ako Becker uistinu objesi rekete jednoga dana, objesit će i svoj 50-milijunski ugovor!
 
Budući da se ugovor sastoji od fiksnih svota i provizije - koliko će bolje igrati, što će bolje prodavati i što će kupci biti impresioniraniji njegovim imenom na Puminim artiklima - toliko će biti veći njegov udio u sveopćem profitu. Čist račun - duga reklama!
 
Kada je uoči Beckerova osamnaestog rođendana Mercedes najavio da će B.B-u superstaru pokloniti dva najnovija modela 300 E i 190 E, reklamni su mu stručnjaci savjetovali da odbije tako srdačan poklon - poslije prve fotografije u štampi, uz rođendanske Mercedese, njegova bi reklamna vrijednost, naime, za ostale proizvođače automobila bila osjetno smanjena.
 
"Bila bi to", kako slikovito reče jedan od stručnjaka za marketing - "jeftino izgubljena nevinost!"
 
Boris, navodno, nije primio mercedese, ali je u međuvremenu zaradio milijune. Nevinost je izgubljena, pa sada ostaje samo pitanje: tko je sljedeća dragana?
 
Napisala: Davorka Grenac (Studio, 1986.)