Gladne oči

Na jednog zaposlenog u birokratskom aparatu dolazi 58 bosanskohercegovačkih građana. U zemljama Evropske unije taj odnos je 1:1000. Osim toga, plaće naših “administrativaca” neuporedivo su više od onih osamstotinjak KM, koliko statističari procjenjuju prosječna mjesečna primanja ovdašnjih običnih smrtnika. Ukupno 14 vlada na različitim nivoima, isto toliko parlamenata, dva doma i jedno Vijeće naroda. Nebrojene agencije, uprave, komisije,timovi... Većina njih egzistira i služi za gubljenje vremena, to su mjesta gdje se decenijama zbrinjavaju stranački apartčici, familija i zemljaci... Sve ćemo to u rukovodećoj strukturi pomnožiti s tri kako se politički Srbi, Bošnjaci i Hrvati ne bi osjećali ugroženim. A onda i Ostali, oni koji ne pripadaju dejtonskim nacionima. Sve glasnije traže svoje mjesto “pod birokratskim bh. suncem”. Učestalo preko noći mijenjajući ranija opredjeljenja na svom putu ka novim privilegijama i finansijskim tantijemama. I tako sve od vrha države do opštinskog nivoa čiji se broj od prijeratnih 109, do danas u BiH uvećao za pedesetak novih u oba bh. entiteta.

I za kraj “jedna žlica Vegete”, rekao bi Stevo Karapandža...

Kako onda podmiriti sve apetite glomazne administracije koja, uglavnom, i ne služi ni za što drugo nego da bi nametima na sve i svašta oderala kožu onih pedeset i osam nesretnika koji, poput kmetova modernog doba, od usta odvajaju samo kako bi nahranili kancerogeno tkivo vlastite staleško-begovske vlasti. Vlasti za koju, ne dajte mi lagat', redovno i demokratski glasaju na izborima stvarajući onaj s(l)oj elite koji dosljedno podržavaju u baš svakoj političkoj budalaštini, pa čak i onda kada ih ona bezočno pljačka. Tamo negdje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad su srušeni i Berlinski zid i SFRJ, Johnny Štulić je napisao strofu kojoj se često vraćam: “Samo fina dobit kuću gradi, kakav narod takva vlast, i što poslije svega da učinim za nas...”

Pjesmu je nazvao “Svijet se okrenuo naopačke”, a od tada do danas nama je kolektivno puno toga krenulo naopako i kako sada stvari stoje, teško da će se tu nešto bitnije promijeniti. Premijer Kantona Sarajevo, Dino Konaković, nedavno je prezentirao prve finansijske rezultate budžetskih ušteda nastalih nakon što je donesena naredba prema kojoj se bezobrazne plate direktora “državnih” preduzeća svode na razumnu mjeru primjerenu ovdašnjoj ekonomskoj stvarnosti. To je nesumnjivo potez vrijedan pažnje, ali i stidljivi nagovještaj da bi ovdašnjim vlastodršcima konačno moglo doći iz guzice u glavu kako bi se zaustavilo rasipanje narodnog novca. Nažalost, sarajevsku kantonalnu vladu ne prate njihove koalicione kolege u kantonima, entitetima, Distriktu Brčko te na državnom nivou. Tamo je stanje i dalje stabilno rasipničko! Jer nema te šuše i skorojevića što je u stanju odreći se vlastitih privilegija i učiniti nešto društveno korisno. A nema ni te stranke i partije s političkom odgovornošću i obrazom, pa da pošteno provede korjenite reforme nakon kojih će možda izgubiti prve naredne izbore, ali će barem pokušati spasiti ovdašnju ekonomiju i društvo od sigurne propasti. Uostalom, zar niste primijetili da se u ovim takozvanim reformama nigdje ne spominju uštede na platama i primanjima političara koji donose i provode odluke?

Jer uvijek se štedi na radničkoj sirotinji, a sirotinja, to je odranije poznato, šuti i trpi.

Dok se budžet MMF-ovim kreditima i novim zaduženjima krpi.

I tako će ostati sve do naše konačne propasti. Do dana kada nam korumpirana i u nemoral ogrezla vlast ponovo ne spomene one kolače Marije Antoanete koje nam obećavaju pred svake izbore...