Anastasiju je svekrva svako jutro budila tačno u 7h: A onda se sjetila kako da joj vrati milo za dra
Telefon je ležao na noćnom stočiću s njegove strane kreveta. Prvi vibrirajući zvuk prekinuo je tišinu.
Viktor se trgnuo, promrmljao nešto nerazumljivo i posegnuo za telefonom. Anastasija, njegova supruga, čvrsto je zatvorila oči, pokušavajući se uhvatiti za posljednje ostatke sna, ali uzalud. Iza zida u dječijoj sobi već se čulo šuškanje, a trenutak kasnije i tiho, nezadovoljno cviljenje njihovog dvogodišnjeg Ljubiše.
„Viktore, zdravo, sunce!“ začuo se veseo, jasan glas iz slušalice. „Hajde, hajde, na noge lagane…“
„Mama… dobro jutro“, promrmljao je Viktor, s mukom otvarajući slijepljene kapke.
„Već sam otrčala do prodavnice koja radi 24 sata po hljeb i mlijeko. Reci mi, kakvi su ti planovi za danas? Treba da se uskladimo. Hoćeš li svratiti? Ili da ja dođem kod tebe? Pečem pitu od kupusa, moram ti je donijeti.“
I tako je počelo. Razgovarali su o planovima, tračali komšije, pričali o cijenama u prodavnici i vremenskoj prognozi. Viktor je sjedio na ivici kreveta, spuštene glave, odgovarajući jednosložno: „Aha“, „Razumijem“, „U redu“. Anastasija je ležala zureći u plafon, osjećajući kako dragocjeni mir nedjeljnog jutra, za koji je radila cijele sedmice, polako nestaje. Iz dječije sobe dopirao je uporan plač — Ljubiša se potpuno razbudio i više nije bilo načina da ponovo zaspi.
Anastasija je pokušala razgovarati s mužem.
„Viktore, postoji li način da joj ovo objasniš? Neka zove u devet. Bar vikendom. Čak i u pola devet! I mi smo ljudi, želimo da se naspavamo.“
Viktor se trgnuo, vidno nelagodan.
„Ne želi biti zla. Samo je navikla rano ustajati. I prvo želi čuti moj glas. Misli da je to važno. Dirljivo je.“
„Poklanjanje cvijeća je dirljivo. Ali zvati u sedam ujutro u nedjelju je tiranija. Svaki put budi dijete.“
Viktor je pokušao razgovarati s majkom. Jedne subote, nakon petog zvona, podigao je slušalicu i oprezno rekao:
„Mama, slušaj, možda bi vikendom mogla zvati malo kasnije? Anastasija, Ljubiša i ja još spavamo u to vrijeme…“
S druge strane zavladala je takva tišina da su se čuli koraci komšije s gornjeg sprata.
„Šta? Zar vam smetam?“ Nevenkin glas je zadrhtao, obojen dubokim, nepopravljivim nezadovoljstvom. „Samo želim da vas čujem prije nego što dan počne, dok su mi misli još svježe! Zar me odbijate? Možda vas više ni neću zvati ako sam vam toliki teret…“
Viktor je deset minuta proveo izvinjavajući se i uvjeravajući je da nije tako mislio. Pozivi su se nastavili. Tačno u sedam sati.
Anastasija je predložila radikalno rješenje.
— Hajde da vikendom stavimo telefone na nečujno. Samo to.
Viktor ju je pogledao kao da je izdajica.
— Šta ako se razboli i ne možemo je čuti? Šta ako joj skoči pritisak? Poludjet će od brige ako se ne javim. Krivit ću sebe do kraja života.
Krug se zatvorio. Anastasija je ušutjela, shvativši da je logika ovdje nemoćna. Vladale su emocije — Viktorova krivica prema samohranoj majci i njen osjećaj vlasništva nad sinom, koji se ogledao u potrebi da prva potvrdi svoje prisustvo.
Prelomni trenutak dogodio se jedne subote. Ljubiši je te večeri naglo skočila temperatura. Termometar je pokazivao 39. Mladi roditelji proveli su noć pokušavajući je sniziti — tuširanjem, oblozima, lijekovima. Temperatura bi nakratko pala, pa se ponovo podigla. Pred zoru, nakon još jedne doze lijeka, konačno je splasnula. Iscrpljeni, Anastasija i Viktor su se srušili u krevet pored uspavanog djeteta oko pet ujutro.
Tačno u sedam sati telefon je eksplodirao prodornom melodijom iz starog filma. Viktor je skočio kao oparen. Anastasija je zastenjala i zabila lice u jastuk. Bilo je prekasno. Iz dječije sobe prolomio se slab, promukao plač koji je brzo prerastao u srceparajući vrisak. Bolesno i neispavano dijete se probudilo.
Viktor je, izmučenog lica, podigao slušalicu.
„Da, mama… ne, sve je u redu… Ljubiša je samo… da, malo je bolestan… Ne, ne moraš dolaziti! Sve je pod kontrolom… Hvala… pričat ćemo kasnije.“
Spustio je slušalicu. Soba je bila ispunjena dječijim krikom. Anastasija je već ljuljala uplakano dijete, blijeda, s tamnim krugovima ispod očiju.
„Viktore. Ovo je kraj. Ja ovo više ne mogu. Riješi problem. Odmah. Ako još jednom vikendom nazove u ovo vrijeme, promijenit ćemo broj i nećemo joj dati novi.“
Viktor je otvorio oči. U njima nije bilo saosjećanja, samo umorna, beznadežna iritacija.
„Ma prestani više!“ procijedio je. „Ionako neće slušati. Znaš kakva je. Šta da radim? Takva je.“
Kapitulacija.
Anastasija je shvatila da mora sama djelovati. Ako logika ne pali, mora govoriti jezikom koji će svekrva razumjeti.
U srijedu navečer, tačno u 23 sata, Anastasija je pozvala Nevenku.
„Zdravo, Nevenka, ovdje Anastasija. Samo sam htjela pitati kako ste? Kako se osjećate?“
S druge strane nastala je kratka, zaprepašćujuća tišina.
„Anastasija? Da… sve je u redu. Upravo gledam omiljenu seriju, možeš li nazvati sutra? Kasno je.“
„Joj, izvinite, nisam ni primijetila koliko je sati!“ uzviknula je iskreno. „Dan mi je bio strašno stresan…“
I započela je dugačku, zamršenu priču o problemima na poslu, citirajući izmišljene naloge i tražeći savjete.
Razgovor je trajao četrdeset minuta.
U četvrtak u 23 sata — ponovo poziv.
U petak — opet.
Nevenka više nije izdržala.
„Anastasija“, prekinula ju je, prvi put otvoreno razdražena. „Zašto zoveš ovako kasno? Ljudi se odmaraju.“
„Oh, zar postoji pogrešno vrijeme da se raspitamo o zdravlju voljene osobe?“ odgovorila je Anastasija slatko. „Samo slijedim tvoj primjer. Inspirisala si me.“
Tišina je rekla sve.
Sljedeće subote, u 6:59, Anastasija je ležala budna.
Sedam i pet. Tišina.
Od tada telefon više nikada nije zvonio tako rano. Nevenka je zvala nakon deset i uvijek pitala spavaju li.
Anastasija je, budeći se u miru, razmišljala o jednostavnoj istini:
Neki ljudi razumiju samo jezik postupaka. Ponekad, da biste sačuvali mir u vlastitom domu, morate nekome nježno, ali odlučno pokazati kako izgleda kad tuđi način života postane vaš problem.
(Novi.ba/Stil)
