"Bolje upaliti svijeću, nego proklinjati tamu"

Mostarsko-duvanjski biskup, monsignor Ratko Perić, na poziv Kluba studenata "Filip Lastrić" iz Mostara, održao je predavanje na temu "Nadbiskup Stepinac i poglavnik Pavelić". Prema informacijama koje su sa ovog skupa dospjele u javnost, Perićevo lamentiranje niti u jednom svom dijelu, pa čak ni omaškom nije "dohvatilo" strašne zločine koje je ustaški režim, pod Pavelićevim vođstvom, činio nad Srbima, Židovima, Romima, Bošnjacima i nepoćudnim Hrvatima. Jer, složićemo se, a biskup Perić je to potvrdio, nije nimalo ugodno, još manje lijepo govoriti o Jasenovcu i inim stratištima gdje su se događali neki od najsvirepijih zločina koje moderni svijet pamti. Oni su bili sastavni dio jednog projekta i jedne mračne fašističke ideologije. Na te i takve zločine, dio katoličke Crkve ostao je nijem, a drugi, onaj na terenu, bio dio istih. Na ovaj ili onaj način. Uostalom, preksinoćnja crtica iz istorije, servirana carte blanche la msgr. Perić svela se i na ovu rečenicu:

„Poglavnik je odgovorio da želi u svemu ići na ruku katoličkoj Crkvi, iz čega je Nadbiskup dobio dojam da je poglavnik iskreni katolik, i da će Crkva imati slobodu u svom djelovanju...“ 

Tako je monsignor Perić apostrofirao Stepinčeve zapise nakon jednog od brojnih sastnaka koje je imao sa osnivačem NDH. Ne znam baš sve što je te prohladne mostarske večeri govorio Perić, ali i zar treba dalje od ovoga. Poistovjećenje i isticanje mračne fašističke ideologije sa religijskim vrijednostima koje ta ista ideologija, ne samo da prihvata, već joj pruža ruku, nešto je što ovdašnji radikalni klerici, a Perić je jedan od najistaknutijih predstavnika tog reda, prepakuju i koriste po potrebi. I, prema nepisanom pravilu, a nimalo slučajno, gotovo uvijek prezentiraju na način koji je, na primjeru poglavnika Ante Pavelića, potpuno u neskladu sa istorijskim činjenicama i zlom koje je NDH-a predstavljala. Nije bilo tako davno da se ne može pronaći kada je fra Petar Jeleč, u autorskom tekstu za „Svjetlo riječi“, demaskirajući šutnju Crkve za zločine tokom 2. svjetskog rata koji su se dešavali tu, oko nje, naveo svijetli primjer upute koju je Uprava Franjevačkog reda u Rimu poslala franjevcima koji su ostali unutar granica NDH. Bilo je to tri mjeseca nakon što je NDH zaživjela, u julu 1941. godine. Precizno, čestito, jasno i nedvosmisleno, franjevci su s vrha dobili deset naputaka o vlastitom djelovanju i ponašanju unutar Pavelićeve zločinačke tvorevine. Teško je na ovako kratkom prostoru pobrojati sve upute iz tog dokumenta, ali ovo su neke od najvažnijih:

• Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihovog imetka, pokretnog ili nepokretnog, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljivanju Hrvata u dosadašnjim srpskim naseljima.
• Gdje se god pruži prilika, neka franjevci uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i pred narodnim masama i pred državnim vlastima.
• Ukoliko budu u stanju, neka oci provincijali i ugledniji franjevci ulože sve sile kod vlasti i vodećih ljudi u današnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne čine osvete, da se ne progone nevini, da se ne oduzimlje imetak i ne vrši nasilno preseljivanje Srba....

Reklo bi se, ne samo kada je riječ o religiji, kako je ovo najsvjetliji primjer onoga čega bi se, valjda, svako trebao pridržavati u okružju mraka i zločina. Jedna kineska poslovica kaže: „Bolje upaliti svijeću, nego proklinjati tamu“. Sve ono što je monsignor Perić ponudio mostarskim studentima pričajući o Nadbiskupu i poglavniku, sve je, samo ne paljenje svijeće. Potpuni mrak.