Ova baka već deset godina živi sa pantljičarom u mozgu, ali to nije ono najgore

M. S. 81-godišnja penzionerka iz okoline Beograda, ispričala je svoju čudnu i tužnu priču. Ova baka je prije malo više od deset godina oboljela od bolesti za koju bi mnogi pomislili da danas više ne postoji.

Naime, ona ima pantljičaru na mozgu! M. S. je imala 69 godina kada je počela da osjeća da joj se oduzima lijeva noga i da lijevu stranu tijela takođe ne može da kontroliše.

- U početku, ljekari su mislili da imam blagi moždani udar, ili čak multipleks sklerozu. Međutim, bilo im je čudno što se to događalo samo s vremena na vrijeme - objašnjava za Dnevno.rs M. S. koja ima 81 godinu. Nije mnogo prošlo, a počele su i glavobolje i oduzimanja, pa i trenuci kada nije mogla da vidi na lijevo oko.  Više puta je išla na ispitivanja, ali ljekari nisu mogli da objasne šta joj se to dešava.

- Samo je ljekarima na Vojnomedicinskoj klinici u Beograd gdje sam na kraju ponovo snimala glavu i na rendgenu i na magnetnoj rezonanci, sinulo šta mi je zapravo. Neurohirurg je na snimku mozga vidio neku loptastu masu između centra za vid i kontrolu ekstremiteta. On je i bio taj koji mi je saopštio da imam pantljičaru - prepričava M. S.
Iako je najveći broj ljudi čuo da pantljičara živi u crijevima domaćina (pa i ljudi) ovaj parazit - vrsta pljosnatih crva, može da živi i u plućima, mozgu, srcu i nekim drugim organima. Ehinokokusom ili psećom pantljičarom osoba se može zaraziti tako što u organizam unese jajašca parazita. To se najčešće dešava preko prljavih ruku ili od jedenjem neporvjerenog jagnjećeg ili goveđeg mesa jer stoka jede travu u kojoj se mogu nalaziti jajašca pantljičare.

- U mom slučaju pantljičara se nastanila u mom mozgu i to na mjesto koje je jako rizično za operaciju jer bih sa lijeve strane mogla da ostanem slijepa ili paralizvoana. Tako su mi ljekari prepisali lijekove koji sprečavaju njen rast i debljaju opnu koja se formirala oko nje pa tako parazit ne može da se pomjera - objašnjava ova žena i dodaje da tako živi već više od deset godina.

M. S. kaže da se navikla da u svom organizmu ima "tuđina" i da će lijekove morati da pije do kraja života. Ipak, strah je i dalje prisutan.
- Ponekad me noću probudi trnjenje u lijevoj ruci ili nozi i tada pomislim na ono najgore. Ali kada radim, kada sam zauzeta i kada me posjete komšije i porodica bude mi lakše i tako preguram dan. Ako ne osjećam ni najmanje trnjenje ponovo sam kao ona stara i skroz zaboravim kakva neserća me je snašla - kaže naša sagovornica.

Ipak, više od straha, pa čak i od same bolesti, ovoj starici smeta diskriminacija i odnos koji pojedinci imaju prema njoj. Selo u kome živi je malo, a niko ne može da spriječi ljude da pričaju iza leđa i ogovaraju. Upravo zbog priča i odnosa koji sredina ima prema njoj, M. S. je željela da ostane anonimna i da se njena priča objavi bez njenih ličnih podataka.

(Dnevno)