Život s cimerima može biti divno iskustvo, ako imate luđačke sreće: Najjezivija iskustva ljudi koji su živjeli sa cimerima

‘Kuhao je tablete u našem loncu u kojem smo pripremali hranu. Sve je smrdjelo po kemiji’ (Matija Banić, Sisak, 25)

Živio sam u Zagrebu s frendom za kojeg sam naivno mislio da ga dobro poznajem. Prvih par mjeseci bilo je super; stan je bio čist, suđe je uvijek bilo oprano, sve je bilo okej. A onda se sve preokrenulo. Tip se svako malo počeo pojavljivati doma u neko gluho doba noći, s tim da me obavezno uvijek budio da mi prepriča sve doživljaje iz grada. Naravno, uvijek je bio razvaljen, boga pitaj čime. Situacija je postajala sve bizarnija, nestajao bi na nekoliko dana da bi se onda opet samo pojavio. Došao bi u devet ujutro i onda prespavao cijeli dan, zbog čega bi se ja cijeli dan morao zabiti u kuhinju jer smo dijelili sobu.
No, to nije bilo najgore. Najgore je bilo kad sam se jedan dan vratio s posla, ušao u stan i shvatio da nešto užasno smrdi. Genije se igrao kemičara, pa je tako u loncu, u kojem smo inače spremali hranu, raskuhavao tablete. Objasnio mi je da tako vadi kodein iz tableta.
Do tog trenutka nisam imao pojma da je baš toliko zaglibio. Jednom sam otišao na put, a kad sam se nakon osam dana vratio dočekao me najveći kaos ikad; u stanu nije bilo jednog čistog komada suđa, sve je bilo sljepljeno, odvratno i naravno smrdilo je – po kemiji. Počeli smo se sve češće svađati, a kad su mi starci počeli prigovarati da smrdim po kemiji i da se sigurno drogiram, shvatio sam da više ne mogu.
No, taman kad sam mu htio reći da se sabere ili odseli, on je magično nestao. I to nestao tako da nije platio svoj dio stanarina, što sam naravno morao ja. A budući da je gazdarica i mene sve sumnjivije gledala i ja sam skoro odselio. Bolesno iskustvo.