Ispovijest tužiteljice koja se bavila nasiljem u obitelji: "Imala sam najteži slučaj u svojoj karijeri, žrtva je bila moja sestra"

Mislila sam da ću odmah znati što treba napraviti
Nakon godina vođenja ovakvih sporova, očekivala sam da ću kad dođem u bolnicu znati što napraviti za moju sestru. Pretpostavljala sam da ću biti glas razuma. Ono što sam inače savjetovala i znala ovaj put nije funkcioniralo. Nisam znala kako joj pomoći, možda zato što nisam mogla odvojiti emocije od situacije. Očekivala sam da će se moja sestra, neovisna žena jake volje, s čvrstom potporom obitelji, znati zauzeti za sebe i u onim situacijama u kojim većina žena ne može.
Kao tužiteljica, gledala sam kritički na činjenice svakog slučaja koji se našao na mom stolu, i u pripremi za suđenje, zamišljala sve scenarije u kojima se postupak može razviti. Dokazi, medicinski zapisi, fotografije, izjave očevidaca i drugih svjedoka, što ako sudac odbaci neke dokaze? Hoće li porota čuti samo dio činjenica? Što ako svjedoci ne dođu?
Na suđenju, u sobi punoj stranaca, žrtva je morala govoriti o ponižavajućim i degradirajućim ozljedama koje joj je nanio čovjek kojeg voli. Razmišljajući o tome što se dogodilo s mojom sestrom, počela sam vidjeti njenu stvarnost drugim očima, kao da se radi o još jednom slučaju, ne mojoj sestri. Počela sam razmišljati kao tužitelj, kako bi sve to trebalo izgledati, kako istjerati pravdu. To je u konačnici moj način da se odmaknem od cijelog slučaja. Moj način nošenja s ovim.