Süddeutsche Zeitung o mučenjima u turskim zatvorima: 'Radije bih 30 godina robijao, nego opet pakao proživljavao'

Svijet
Süddeutsche Zeitung o mučenjima u turskim zatvorima: 'Radije bih 30 godina robijao, nego opet pakao proživljavao'
Neke stvari se u Turskoj neće nikad promijeniti. One se uvijek iznova vraćaju i to na jedan prilično strašan način, a jedna od tih stvari je i mučenje u zatvorima, kako piše Süddeutsche Zeitung. I sve to dok evropski zastupnici hvale strateško partnerstvo turske vlade.

Neke stvari se u Turskoj neće nikad promijeniti. One se uvijek iznova vraćaju i to na jedan prilično strašan način, a jedna od tih stvari je i mučenje u zatvorima, kako piše Süddeutsche Zeitung. I sve to dok evropski zastupnici hvale strateško partnerstvo turske vlade.

Samo sedmicu nakon službenog posjeta Federice Mogherini i Johannesa Hahna Turskoj, u Cumhuriyetu, inače jednim od najstarijih turskih dnevnih novina, objavljen je tekst naslovljen 'Vratile su se stare metode mučenja'. U tom članku progovorila je Gülseren Yoleri, odvjetnica koja se bavi ljudskim pravima. Opisala je što je vidjela u zatvorima u Diyarbakıru i Istanbulu. Započela je s izvješćem o zatvoru Silivri.

Ljudi nemaju pristup bolnicama, peru se u zahodima

“Nakon neuspješnog pokušaja puča uvedena su značajna ograničenja po pitanjima vremena trajanja posjeta i dostupnosti zdravstvene skrbi. Oboljelim zatvorenicima se objašnjava kako ne mogu biti prevezeni u bolnice zbog vanrednog stanja. Zatvor je pretrpan. Zatvorenici spavaju u smjenama”, opisuje.

Tvrdi i kako su se zatvorske samice počele koristiti kao ćelije za grupe. Ljudi se peru u zahodima u kojima ne postoji ventilacijski sustav. “Zatvorenici su nam ispričali da glave pritišću po prozorima kako bi uopće mogli disati”, prepričava. Svi koji se u zatvorima nalaze duže imaju, navodno, ozbiljne zdravstvene probleme. Detaljni pregledi zatvorenika prilikom ulaska u te samice uobičajena su pojava. Priča se o štrajkovima glađu.

Turski policajci brutalno muče zatvorenike

“Jedna žena mi se obratila za pomoć. Rekla mi je kako njena obitelj nije povezana s Gülenom, već samo konzervativna. Muž joj je svejedno završio u zatvoru. Mučili su ga. Kad ga je četvrti dan nakon što je uhapšen konačno smjela posjetiti, zatekla ga je s ogromnim masnicama na licu. Kad ga je pitala što mu se dogodilo uplela se policija. Jedan joj je policajac rekao kako će i nju uhapsiti bude li i dalje postavljala pitanja.”

Njenom su mužu rekli, kako dalje prepričava Yoleri, da će, kaže li svojoj supruzi išta, dobiti još mjesec dana zatvorske kazne. “Bio je preplašen. Preklinjao ih je da ga ne vraćaju u sobu za saslušanja. Kazao im je kako bi radije 30 godina ostao u zatvoru, nego se onamo vratio.”

Yoleri je Diyarbakır i Nusaybin posjetila s 18-članom delegacijom. Rečeno im je kako se u zatvore vratila stara škola mučenja, a vratili su se i elektošokeri kao i starinske sprave za mučenje.

Zabranjeno je postavljati nezgodna pitanja

Ironično je što su njeni izvještaji isplivali svega nekoliko dana nakon što su Mogherini i Hahn hvalili tursku vladu i obećavali joj kako se ukidanje viza za turske građane i dalje ozbiljno razmatra.

No, činjenica je kako u Turskoj više niko ne smije postavljati problematična pitanja niti ih iko smije objavljivati. Pa ipak, postoje jedne novine koje se toga ne pridržavaju – Evrensel. Ali samo je pitanje vremena kad bi te male novine zbog toga mogle biti zatvorene.

Svejedno svojem čitateljstvu postavljaju pitanje kako je moguće da neka zemlja koja pregovara o članstvu u Evropskoj uniji muči svoje zatvorenike. Pitaju se kako će izgledati izvještaj o napretku Turske koji bi uskoro trebao biti objavljen u Bruxellesu, ako uopće bude pravovremeno objavljen – što prošle godine nije bio slučaj.

Na probleme upozoravaju i svjetski intelektualci

A na problematično stanje u Turskoj upozoravaju i svjetski renomirani pisci i znastvenici koji su potpisali pismo podrške turskim zatvorenicima, njih 217. Jednako kao što su to pred 30 godina, kad se Turska nalazila u sličnoj situaciji, činili Arthur Miller i Harold Pinter.

Oni su, naime, 17. marta 1985. na poziv turskog PEN-a posjetili Ankaru. Cilj njihove posjete bio je taj da se svijet upozori na mučenja i teška kršenja ljudskih prava u zatvorima koji su za vrijeme vojnog puča u Turskoj postali svakodnevna pojava.

Bila je to teška misija jer su svi znali da se strani diplomati žele držati podalje od unutranjih poslova Turske. Vjerovali su kako bi se njihovo uplitanje negativno odrazilo na odnose Rusije i Zapada koji su tad još bili u Hladnom ratu.

Povijest se ponavlja

Pinter je kasnije svečani prijem opisao javnosti. “Arthur Miller trebao je kao počasni gost održati govor. Ustao je i rekao kako se stotine Turaka nalazi u zatvorima samo zbog toga što se njihova stajališta razlikuju od službenih stajališta vlasti. Rekao je kako SAD te progone tolerira pa čak i potiče. Zapitao se i kako je to spojivo sa zapadnjačkim demokratskim vrijednostim.”

Američki ambasador, koji je zahvalio Milleru na govoru, rekao je kasnije Pinteru da očito ne razumije situaciju, “Nemojte zaboraviti da Rusi stoje direktno s druge strane granice. Morate uzeti u obzir to kako izgledaju politička, diplomatska i vojna situacija”, kazao je. “Stvarnost na koju se ja referiram je ona u kojoj se ljudima na genitalije spajaju elektrode”, odgovorio mu je na to Pinter.

Slično se događa i danas, 30 godina kasnije. Zamijenili li se SAD s EU-om, situacija je čak i indentična. Independet je nedavno pisao kako je upravo reakcija pisaca ono što je dosad nedostajalo diplomatskoj razini. “Svjedočimo tome da je našim najpametnijim ljudima stalo do toga da svijet upozore na brutalnost, kad već to ne čine naši političari.”

Ne propustite