Zašto je rat u Siriji sve gori, i zašto ne može doći do primirja?
2. Niko ne može izgubiti i nitko ne može pobijediti
Intervencije stranih država koje daju podršku jednoj od dvije sukobljene strane brišu svaku mogućnost za stvaranje mira i uspostavljaju mehanizam opskrbe zbog čega dolazi do intenzivnih zastoja u ratu. Kada jedna strana počne gubiti, strana država koja ih podupire počne ih opskrbljivati i na taj način sprječava da njihov favorit izgubi.
Kada druga strana počne pobjeđivati, događa se ista stvar – strana država koja podupire tu stranu počne ih opskrbljivati kako njihov favorit ne bi izgubio, a glavni rezultat svega je da je svaka eskalacija sve snažnija nego prije. “Fundamentalni balans rata ostaje nepromijenjen”, piše NYT.
Kasne 2012. godine sirijska vojska doživjela je znatne gubitke, a Iran je odlučio intervenirati. U ranom periodu 2013. godine vladine snage su ojačale, stoga su bogate snage perzijskog zaljeva počele davati podršku pobunjenicima. Nekoliko rundi kasnije u rat su se uključile Rusija i SAD.
Ove strane sile dovoljno su jake da se nose s bilo kakvim sukobom. Niko ne može pobijediti jer obje strane krenu u protunapad. Svaka fluktuacija u bici može pokrenuti njenu novu rundu. Tokom posljednjih godina SAD je davao podršku sirijskim Kurdima protiv Islamske države, a kako su Kurdi jačali, upalio se alarm u Turskoj koja se bori s vlastitim kurdskim pobunjenicima. Tako je Turska ove sedmice intervenirala na granici sa Sirijom potpomognuta SAD-om kako bi osvojila grad Jarabulus prije Kurda.