Zašto je rat u Siriji sve gori, i zašto ne može doći do primirja?
1. Sukob imun od iscrpljenosti
“Većina građanskih ratova završi tako što jedna strana izgubi”, piše NYT, bilo da se radi o ratnom porazu, iscrpljivanju resursa ili gubitka potpore zbog čega dolazi do odustajanja. Četvrtina svih građanskih ratova na svijetu završi primirjem, uglavnom jer se obje strane u potpunosti iscrpe.
To se moglo dogoditi u Siriji: od 2011. godine osnovni sukob je između Assadove vlade i pobunjenika, obje strane su oslabile i ne mogu se dugotrajno boriti. Međutim, obje strane imaju potporu stranih sila poput SAD-a, Rusije, Irana, Saudijske Arabije i, sada, Turske – što im omogućava da se sukobi nastave.
Vlada i pobunjenici oružje i novčana sredstva dobivaju iz inozemstva, kao i političku potporu stranih vlada, umjesto od lokalnog stanovništva koje bi možda moglo pogurati pitanje mira i prekinuti sukob. James D. Fearon, profesor sa Stanforda koji proučava građanske ratove, kroz nekoliko je studija ustanovio da vanjske intervencije na obje strane znatno produžavaju trajanje rata.
U bitke su uključeni i Kurdski militantni koji imaju pomoć stranih sila, ali i Islamska država koja nema nikakvu pomoć. Provladine i opozicijske snage okomile su se jedni na druge, zbog čega oni, zajedno sa stranim državama koje ih podupiru, stvaraju centralnu dinamiku rata.