Nepodnošljiva lakoća genetike

Stvari se mijenjaju. Kraj protekloga stoljeća znanost je pozicionirao kao jednu od društvenih aktivnosti koja potencijalno nosi sve spasonosne odgovore i rješenja za ovo naše krhko društvo, kao, možda, i jedinu mogućnost da prebolimo sve superbakterije, pandemije, udare kometa, kataklizme i ine potencijalne “terminatore” naše vrste kakvu danas spoznajemo. No, čak i tada, kada se nazire potencijal znanstvenih istraživanja, njihova realizacija i put najvećih znanstvenih ostvarenja nije olakšan niti najmanje. Najčešće vodi kroz šumu birokratski specificiranih papira, projektnih prijava, intrigiranja, medijski osmišljenih kampanja, tako rizične “popularizacije” i sličnih “marifetluka” za kojima znanstvenici sve više potežu, a u kojima se često najbolji od njih i ne snalaze. 
Krilatica “znanstveno je dokazano” nerijetko sama po sebi u mnogima od nas stvara određenu dozu strahopoštovanja i slijepoga vjerovanja da rijetki od nas zatraže i dokaze i znanstvene izvore na osnovu kojih netko tvrdi da je to što se tvrdi uistinu znanstveno dokazano. Nedavno sam pročitao zanimljivu analizu u jednome od udžbenika koja kaže da se iza te krilatice najčešće krije kontradiktorna realnost. Naime, u jednom pravcu je izraženo “traganje za racionalnom sigurnošću” onoga o čemu pričamo, mislimo ili šta prodajemo, dok je to s druge strane, u najvećem broju slučajeva samo još jedan marketinški trik. 
Stoga i ne čudi što se u posljednjih nekoliko desetljeća u Evropi, a evo polako i na našim prostorima, u znanost uvuklo i novo, za sada nezvanično zanimanje – menadžer u znanosti. Da ne bude zabune, ne govorim o tzv. “tejlorizmu” s kraja 19. stoljeća koji je pokušavao usmjeriti i unaprijediti produktivnost znanstvenika i uspostaviti temelje primijenjene znanosti kakvu danas poznajemo. Govorimo o znanstvenicima (zvaničnim ili samoproglašenim) koji svjesno komercijaliziraju znanost nekada zbog težnje ka povećanom ulaganju u tu fascinantnu sferu ljudske aktivnosti, a nekada isključivo profita radi!
Ne kritiziram i nisam neki preveliki “svetac” u ovoj oblasti. Duboko sam svjestan da veliki broj ljudi koji je spreman da finansira znanstvena istraživanja iz pojedinih znanstvenih oblasti, obično nema nekoga prevelikoga znanja o tamo nekoj DNK molekuli, ili ga to uopće i ne zanima. Većinu njih koji su spremni da to urade prvenstveno zanima konkretan profit koji znanost može da donese ili, pak, ako ne ulažu svoj nego državni novac, onda ih zanima indirektan profit koji će im donijeti potpora nekome znanstvenom timu. Taj indirektni profit zasniva se na tome da, ako on dobro uloži novac poreskih obveznika koji glasaju za njega, i ako se kroz neko znanstveno istraživanje pokaže i dokaže da je to dobro uložen novac (a u znanosti je jako teško promašiti jer i negativan rezultat je znanstveno prihvatljiv i vrednovan rezultat), onda će ti poreski obveznici prepoznati njega, trošitelja njihovoga novca, kao mudroga ulagača koji ipak ima smisla za sljedeći mandat. Srećom mi u našoj državi i našim državicama, pardon, kantonima, nemamo takve vladare poreskoga novca. Oni nemaju nikakvu dilemu i oni ne ulažu u nauku. Jer, kako reče jedan naš nobelovac, kojeg se tako lako odričemo, a kojeg naši dobri susjedi rado svojataju – tamo gdje prestaje logika, počinje Bosna.
U krajnjem slučaju, kada želim široj javnosti da pokažem koju moć ima forenzična DNK analiza (znanstvena grana o kojoj znam ponešto), rijetko opisujem multipleksne STR molekularne sisteme ili, pak, nove protokole DNK izolacije, nego jednostavno kažem – to je oruđe koje je prvi i vjerovatno zadnji put natjeralo jednoga američkoga predsjednika da javno prizna da je slagao. Nikada niko prije, a sumnjam da će i poslije, Billa Clintona izaći pred kamere i s pozicije predsjednika vodeće sile reći “Sorry, folks, I was lied!”. Kako bi rekao jedan moj dragi prijatelj – nije njemu dohakala Monika, nego ona tvoja vražija DNK. A bio je dobar čo'jek. Mada, istini za volju, samo mu je suspendovana advokatska dozvola za rad i morao je platiti 90.000 $ te je postao i još popularniji. No, ostaje zapisano da je morao priznati, koliko-toliko, da je lagao!
Ipak, sve ima svoje granice, kako znanstvenoga dometa tako i dobroga ukusa. Prije nekoliko dana pogledah jedan znanstveni “teaser” (tačnije, reklamu za jednu od kompanija) u kojem jedan od “stručnjaka za DNK” razbija predrasude “slučajno odabranima” govoreći im ti si 32% Britanac, 25% Nijemac, 15% Islanđanin i sl. Naravno, odmah počeše pozivi i pitanja “pa kako je to moguće, pa zar postoje ti njemački, britanski, islandski, srpski, hrvatski, bošnjački geni?”. Odgovor je, naravno, da ne postoje, jer tih 700.000 genetičkih markera u ljudskome genomu potencijalno pišu priču o povijesti ljudske vrste mnogo stariju nego što su savremeni ili blisko istorijski datirani pojmovi poput Britanac, Nijemac, Srbin, Bošnjak, Hrvat... Pitanje je samo prezentacije podataka i njihove komercijalne iskoristivosti, jer šta bolje zvuči, kada nekome kažete da nosi haplogrupu koja dokazuje da su njegovi muški pretci preživjeli ovdje ledeno doba, ili kada mu kažete da je po muškoj strani Ilir, ili ne daj Bože, kako su neki predlagali prije 10-ak godina, da je “starohrvat”. Sami zaključite šta se bolje prodaje!
U međuvremenu, u danu “visoko rizične utakmice” između Turske i Hrvatske koji je “visoko rizičan” samo u pojedinim dijelovima BiH, bilo bi zanimljivo jednome od onih koji ovu utakmicu i čine visoko rizičnom odrediti genetičko naslijeđe po očevoj liniji, jer ima 25% šanse da ga poveže upravo sa svim onim što danas ne podnosi. Samo je pitanje da li je to u njegovu obitelj došlo tokom neolitika ili znatno kasnije sa širenjem Otomanskog carstva ili možda i još kasnije. Nacionalisti druge dvije provenijencije, ne radujte se prerano, ima (za vas) i “gorih genetičkih stvari” među vama, ako vjerujete toj tamo genetici.