Samra Menzilović Ćatić: Mala djeca, velika moda
Mala djeca, velika moda
U eksploziji mass medijske cirkusijade inficirani smo “dvorskim sindromom”koji uzrokuje raspolućenost naše životne zbilje i fikcije tuđih života na visokoj nozi. Fotografije u markiranoj odjeći iz kabina za presvlačenje, slikanje bajkovitih stanova, hrane, bijesnih auta i tako u nedogled u tinejdžerskom namaštavanju, dok kroz realni život prolaze karavani i odjednom iz životnog žbuna iskoči brak, raspline se sapunica i ozrači nas naša životna zbilja ni nalik onoj iz medijskog dvorca, ali infekcija ostaje.
Kako i dalje biti u svijetu lajkova i provući tu frustraciju kroz realni život? U šarenom ludilu savršenih života plasiranom društvenim mrežama, ovisnici o toj tradiciji preslikavaju fikciju na svoju djecu. Vlada trend oblačenja djece u najskuplje fancy odore od kojih zastaje dah, uz obavezno fotkanje s djetetom za postavku na društvene mreže da vidi ona kona s trećeg sprata kako je naše dijete bolje i ljepše obučeno od njenog. Potreba ponosnih roditelja da svoje savršeno potomstvo oblače u iste outfite samo u velikoj i “mini me” verziji prezentuje ih kao lutku s nekog covera magazina, da se svi okreću za njim, jer je ljepše i markirano obučeno, sa skupljom robicom koja će mu trajati do narednog mjeseca, sa zadnjim modelima kolica koja puno koštaju i vrijede onoliko koliko ih dijete poželi, ima opravdanja samo kod nas, jer šta je “obleka” ako je nije vidjela cijela mahala.
Sto ljudi i sto ćudi pa i nečudi da će svako na svoj način promatrati novu pomamu, i dobar dio nas to odobravati jer smo se prepoznali, ili osuđivati iz sebi svojstvenih razloga. Polemiku ostavljam nastranu i pitam se čemu zbilja učimo djecu, kakav im tretman i uzor pružamo, preslikavamo li sebe kroz njih i prenosimo li infekt “dvorskog sindroma”? Učimo li ih da trebaju imati sve najbolje na sebi zbog mahale, sve najskuplje kod sebe radi slikanja, lajkova i zavisti? Učimo li ih da kad odrastu budu u ubjeđenju da su najbolji i najpametniji, te da su svi drugi ispod imaginarne crte vrijednosti koju smo im mi svojom markiranom fikcijom obilježili, još kad su bili mali? Šta za dijete, koje još ne zna ni gdje mu je nosić, znače Chanel ili Armani i te skupe stvarčice u kojima se prezentuje na društvenim mrežama?
U bitisanju mog majčinstva, koje traje dugih deset godina, nije malo, šala mala, shvatam da moja djeca žele da samostalno odlučuju, čak i onda kad još nisu spoznala riječ “odluka”, oni naprosto imaju svoje male karaktere, i naravno nezaobilazni genetski kod od majke, koja se do iznemoglosti bori za svoje “JA” i oca koji svoje stavove i uvjerenja ne mijenja ni kad je cijena visoka.
Ljudi od struke u svojim naučnim analizama ističu da preslikavanje svojih loših navika i prenos frustracija i fikcija preko i na dijete ne pomaže u realnoj pripremi djece za zdrav razvoj i realan životni okvir, nego naprotiv ubija njihovu individualnost, kreativnost, snalažljivost i želju za samostalnošću. Podsticati potomstvo da samo bira i odlučuje, pokušati ga što prije naučiti da sutra bude koristan član društva, ukazivati mu na dobre i loše stvari, ljude i situacije, prije negoli birati outfit za vrtić ili školu, to je ono što vrijedi razvijati kod djece.
Život čine stvarni ljudi sa stvarnim stavovima i što prije shvatimo da nismo rodili hodajući bilbord i lutku na društvenim mrežama zarad lajka i pratilaca, shvatit ćemo pravovremeno prave vrijednosti malog bića koje smo donijeli na svijetda od njega stvorimo čovjeka koji će sutra na svoje dijete prenijeti prave životne vrijednosti i učiniti nas ponosnim roditeljem. Šta nam više treba.