High-Rise: Kada slojeviti društveni sistem preraste u haos i anarhiju
Spisateljica Amy Jump i reditelj Ben Wheatley konačno su uspjeli gdje su ostali podbacili.
Njihova verzija romana J. G. Ballarda „High-Rise“ ima istu kombinaciju crnog humora i odvratnog horora koja karakteriše njihove prethodne kolaboracije poput filmova „Kill List“ i „A Field in England“.
Ona poštuje i preslaže teme Ballardovog romana, dok se također bavi materijalom kao izrazito svojim vlastitim.
Wheatley i Jump lukavo su smjestili radnju u maglovite 70-e, predstavljajući viziju prošlosti iz ugla sadašnjosti, a sa pogledom na budućnost. Antiheroj Dr. Laing „živi u budućnosti koja se već dogodila“.
„Neboder“ počinje u stanju divlje bijede. Laing priprema obrok u vidu psa na roštilju, dok njegov stan nalikuje ruševini nakon bačene bombe, što je posljedica užasne apokaliptične žurke.
Sve izgleda potpuno drugačije flashbackom tri mjeseca ranije, kada mladi doktor prvi put korača ovim čistim enterijerom. Kroz sobe, hodnike i police supermarketa, kamera se pomjera kubrikovskom elegancijom. Na višim spratovima, bogatiji stanovnici mogu dodirnuti nebo, dok su „prave porodice“ ograničene da vrebaju iz sjene bliže zemlji.
U ovom mikrokozmičkom društvu, klasne razlike su jasno označene brojevima na spratovima i apartmanima. U međuvremenu, na vrhu u penthausu, Anthony Royal živi u krovnoj izolaciji. On je arhitekt građevine i „babica“, čovjek koji je dizajnirao ovo tiransko mjesto kao „lonac za promjene“ i misli da može postati „paradigma“ za buduće projekte.
Tom Hiddleston je fantastično prikazao nonšalantnu bezbrižnost. On je „izvrstan primjerak“ čija je aplikacija za stanovanje bila „vrlo bajronovska“ i koji je preselio u neboder zbog „investicije u budućnost“. Iza njegovog osmijeha je nešto jezivo, ili tragično, ili oboje, što sugerira da je uistinu „samostalna opasnost neosjetljiva na pritisak života u neboderu“. Na poslu, Laing se bavi ljudskim mozgom; možemo ga vidjeti kako siječe bestjelesnu glavu od njenog lica. Koža se izmiče i otkriva lobanju ispod, slika koja se kasnije pojavljuje kao dio montaže haosa.
Kao dekadentno slomljena Charlotte Melville, koja motri Lainga sa balkona iznad, Sienna Miller kombinuje karizmu sa atmosferom predstojeće katastrofe. Wilder, koga glumi Luke Evans, pruža zvjerski element. On je predatorski reditelj koji želi podstaći i dokumentirati klasni rat.
Gledanje filma je kao špijuniranje sebe u najgorem izdanju. Svi smo životinje kada smo potisnuti, a film konstantno juri ka neizbježnom zaključku šta društvo postaje kada više nema zemlje za širenje čovječanstva. U isto vrijeme je i retro i futuristički. Odvija se u vremenu usko paralelnim sa našim, što će kod nekih prouzrokovati veliku neugodnost.
„Šta možeš vidjeti kroz tu stvar“, Laing je upitao Charlotteinog mladog sina Tobyja, koji posmatra kroz dječki kaleidoskop. „Budućnost“, odgovorio je. Zahvaljujući ovoj hrabroj filmskoj adaptaciji Ballardovog romana, svi možemo vidjeti šta Toby zapravo ugledao. I kakva je samo to vrtoglava, zbunjujuća i distopijska vizija...
(Besim Todorovac)