Obična priča o neobičnim ženama – Nataši Despotović i Selmi Wanes

Obična priča o neobičnim ženama – Nataši Despotović i Selmi Wanes

 
Kada želiš ispričati nekome priču o problemu, najbolje je da je kažeš kroz objašnjenje kako su se s problemom suočili oni najhrabriji. Negdje između drastičnog primjera heroina koje žrtvuju mnogo da bi pomogle mnogima i potpune nebrige i apatije koja preovladava u masi, vrijeme je da se suočite s vlastitim udjelom u odgovornosti.

 
U doba kada se iznova susrećem s kolektivnom emotivnom nedostupnošću, pronašla sam svoje heroine dobročinstva. One su žene koje ćete susresti na ulici, možda ih nećete primijetiti, ali meni su dokaz da se vrijednost samopostojanja može mjeriti onim dobrim što učinimo za druge. Koriste različite načine borbe, ali doprinose istom cilju – pomoć nemoćnima i obespravljenima.

 
Posljednjih godinu dana pojavilo se mnoštvo inicijativa pomoći izbjeglicama koje su se zatekle u Srbiji. Ipak, neke od njih su se izdvojile, prodrmale vrijednosti, natjerale na preispitivanje načina života i zazvonile u ušima s pitanjima o odgovornosti.

 
Dok sam, kao studentica, čitala Ericha Fromma, ostao mi je zacrtan u glavi njegov opis razlike između revolucionara i buntovnika. Buntovnici su oni koji žele da sruše sistem i onda druguju s predstavnicima tog sistema, dok su revolucionari oni koji ruše sistem jer im se sistem ne sviđa, ali ne pretenduju da budu dio tog sistema. U Natašinom i Selminom revolucionarstvu se nekako obnovila ženska snaga.

 
Natašina borba je na ulici. Moj prvi susret s njom bio je u parku koji je bio jedina slobodna zona za izbjeglice u Beogradu. Okružili su je policajci, jer je kačila transparente na javnu rasvjetu, a to je, prema njima, bilo kršenje zakona. Ona je vrtila vrpcu u rukama i nervozno tapkala svojim martinkama. Kasnije sam shvatila da bi ona svoju slobodu žrtvovala za pomoć izbjeglicama. I onda su se gomilali moji utisci tokom različitih susreta. Smrznuta usred zime kuhala je čaj za hiljade izbjeglica, drska s megafonom u ruci pozivala je na ukidanje granica, umorna i psihički rastresena uz kafu je prepričavala grozote s kojima se susretala dok je pratila izbjeglice na njihovom izbjegličkom putu.

 
Stižu novi, hoćete li im pomoći?

Natašin glas je onaj koji nas je sve budio u dva ujutro i govorio: “Dođite na autobusku stanicu, stigle su nove izbjeglice. Djeca su promrzla. Svi su gladni”. Nataša pripada samoorganizovanoj grupi No Borders  koja se zalaže za slobodu kretanja i naseljavanja za sve, protiv režima granica i migracione politike EU. Ne smeta joj što ih zovu anarhistima, jer u političkom sistemu koji je svrha sam sebi, neosjetljiv na ugrožene, anarhizam se postavlja kao ideal. Jedini trenutak kada se Nataša preda jeste kada priča o razumijevanju i empatiji svoje kćerke. Tada vidim koliko je lome majčinske dileme i pitam se odakle joj psihička stabilnost. Njena terapija je umjetnost i prepričava mi kako je ostala oduševljena kada je u crnilu situacije ugledala skulpturu sačinjenu od svega što se nalazilo na željezničkim šinama na kojima su spavale izbjegličke porodice. 
Kaže da su njena podrška upravo ljudi s kojima se solidarno bori protiv diskriminacije i prisile uz potpunu odgovornost prema slobodi druge osobe. Čini se da će njena borba trajati dok god kapital porobljava svijet.

 
Od jedne do gomile, počinje tako što uzmeš slobodan dan

Selma je odrasla u ratu u BiH i njena je borba utkana u duboko potisnuta sjećanja i suosjećanje s prognanima. Ona me je ubijedila da je dovoljna jedna osoba i jedna avionska karta iz Londona za Beograd da se stvori pokret koji mijenja svijest kod ljudi. Svojom istrajnošću motivisala je širu zajednicu na aktivizam. Sve je počelo tako što je uzela slobodne dane i umjesto na godišnji odmor iz Londona došla u Beograd kako bi donijela pomoć za izbjeglice, a koju je skupila putem “crowdfunding” kampanje. Ubrzo nakon toga je s Hilary Kemp osnovala volontersku inicijativu Community2Community. Skupile su više od 500 kilograma garderobe, nekoliko hiljada funti i mobilizovale su ljude iz Engleske, Rumunije, Mađarske, BiH i Srbije da pomognu izbjeglicama.

 
Selmin glas je onaj koji je probio medijsku barijeru i nametnuo priču o teškoj situaciji u kojoj se nalaze izbjeglice kako bi je čuli ljudi kojima je problem izbjeglica izgledao miljama daleko. Lokalni časopis Comet, koji ju je nominovao za nagradu za pomoć zajednici i šire, pratio je sve njene dolaske u Beograd, a u nekoliko navrata ju je intervjuisao BBC Three County Radio. Njen glas se čuo i na Al Jazeeri. Poznati engleski radio voditelj Nick Coffer počeo se lično zanimati za pitanja izbjeglica nakon Selmine intervencije. Inicijativa Community2Community povezala se s Refugee Aid Miksalištem u Srbiji, koje je predstavljalo utočište za hiljade izbjeglica, a koje je korumpirani režim nedavno poravnao sa zemljom.

 
U ovom tekstu nema psihološke analize, osim možda pitanja zašto svi ne možemo biti, barem pomalo, kao Nataša i Selma. Umjesto toga, izbjeglicama se najčešće bave oni koji profitiraju od krijumčarenja ljudi, prodaje medicinskih potrepština i uslužnog biznisa. Granice jesu zatvorene, ali izbjeglice su još uvijek tu, izgubljene između diskusije država o mjerama pomoći i ravnodušnosti mase za koju je ovo već odavno prestala biti vijest. Najgore je kada se društvo navikne na problem. Druga strana te priče su Nataša, Selma i rijetki u gomili koji ne pristaju da prihvate nove navike.