Ni na mapi nas nema
Ni na mapi nas nema
Naš glavni grad slavi svoj dan, 6. april. Dan kada je oslobođen od ondašnjeg fašizma. Kako je bilo prije, to ne pamtim, ali ovih godina koje pamtim, na taj slavljenički dan u gradu je sve normalno i ni traga bilo kakvom bitnom danu za građane Sarajeva.
Dan grada Sarajeva dominantno obilježavaju obavezujući posjeti spomen obilježjima od strane javnih djelatnika i njihovih pratilaca te vrijednih fotoreportera.
Na taj dan se uručuju i nagrade grada Sarajeva za izniman doprinos gradskom ponosu. Svake godine se objavi poziv svim zainteresovanim subjektima za dostavu prijedloga za nagradu, a komisija odabere primjerene dobitnike.
Nas žena ni na mapi, kao da nismo u ovom gradu. Gdje mi to živimo i kome smo mi bitne da bi nas delegirao komisiji za dodjelu nagrada. Nije valjda da niti jedna žena u širokoj lepezi prominentnog djelovanja, nije mogla zauzeti bitnu poziciju za dodjelu nagrade grada Sarajeva.
Četiri dame su uspjele biti počašćene ovom vrijednom nagradom i one su jedva jedna petina od nagrađenih, a ima nas po popisu barem isto kao i muških glava.
Zašto nas nema na toj mapi uspješnih građana, dali je u pitanju zavjera protiv nas, muški šovinizam ili, pak, mi u našoj poslovičnoj pozi “žena je ženi vučica”.
Prije neki dan sam u mojoj kolumni definirala ovaj pojam i nakon prespavane noći, učinio mi se malo grubim prema nama, ali danas sam ubijeđena da sam bila u pravu i da karavani prolaze dok se mi bavimo same sobom.
Kome smo mi, kao disperzni uzorci, bitne u svojim kućanskim i porodičnim obavezama, ili u našem bjesomučnom naduravanju s novim kozmetičkim preparatima i tretmanima za vječnu ljepotu ili, pak, u opsesivnoj želji za šopingom i provodom. Jednostavno nismo bitne, a niti nas to interesuje jer mi imamo svoj zatvoreni svijet i svoja takmičenja u kojima nema mjesta za muške glave jer tu su inferiorni.
Naša zaslijepljenost zvjezdanom prašinom ne pruža nam obzorje realnog okruženja i poštivanja nas samih i u nespomenutim, a bitnim, životnim vrijednostima i uspjesima koji zaslužuju i nagradu grada Sarajeva.
Ne bi nas ništa koštalo da smo i mi, pojedinačno ili kao udruge građana, delegirale za nagradu nekoliko žena vrijednih pažnje i s ponosom poistovjećivale se s njihovim dostignućima umjesto ovog beskorisnog ženskog emancipacijskog krika.
Možemo biti i sve ono što sam spomenula, ali moramo biti i osviještene ili barem podržati takve među nama da bi bile bitne i značajne.
Sve sam ovo napisala sebi i sličnima kao ogledalo i pouku da za narednu godinu učinim znatan lični napor u promociji naših vrijednosti i da animiram sve koje vjeruju u sebe da prepoznamo naš kvalitet i promoviramo ga za verifikaciju i nagradu našeg Sarajeva, jer ni vučice nisu zle, one se samo bore za svoje.