Za 100 dana ubijeno je gotovo milion ljudi

Za samo 100 dana, između aprila i jula 1994. godine, vladajuće pleme Hutu ubilo je između 800 hiljada i milion pripadnika manjinskog plemena Tutsi kao i pripadnika svog plemena koji su se protivili postupcima ekstremista naroda Hutu. Po procjeni iz februara 2008. broj žrtava iznosi preko 1.074.000.

Oko 85 posto stanovnika Ruande čine pripadnici plemena Hutu, ali je Tutsi manjina dugo dominirala ovom malenom zemljom centralne Afrike. Naime, belgijska uprava pod kojom je bila Ruanda, a prije njih i njemačka, mogućnost obrazovanja i angažmana u kolonijalnoj administraciji pružila isključivo Tutsijima, dok je u socijalnoj podjeli Hutuima bila namjenjena uloga fizičke radne snage.  

To je zapravo i korijen strašnog krvoprolića, bratoubilačkog rata, koji se dogodio 1994. godine. Inače, oni govore istim jezikom, pripadaju istoj religiji i razliku između ova dva plemena teško je uočiti. Dok nisu kolonizirani Hutui su se prvobitno bavili ratarstvom, a Tutsiji stočarstvom. Ruanda je tek 1961. godine dobila nezavisnost od Belgije.

6. aprila 1994. godine u avionskoj nesreći prilikom slijetanja u glavni grad Ruande Kigali poginuli su predsjednik Ruande i njegov kolega predsjednik Burundija, obojica iz plemena Hutu. Ekstremisti su odmah optužili Tutse da stoje iza napada i počeli s progonima i masovnim ubistvima. A avion su zapravo oborile oružane snage Hutua kako bi dobile izgovor za masakr koji je uslijedio.

Na ličnim iskaznicama je pisalo kojoj etničkoj grupi stanovnici Ruande pripadaju. Hutu policija je postavila blokade na putevima na kojima su masakrirali Tutsije , često sa upotrebljavali i mačete koje je većina građana imala kod svojih kuća.

Hiljade Tutsi žena je zatvoreno i zlostavljano kao seksualno roblje. Komšije su ubijali komšije, muževi žene (ako su bile iz plemena Tutsi) a kao opravdanje su govorili da su to morali učiniti kako njih ne bi ubila Hutu policija jer se nisu svrstali na "pravu stranu".

Krvi žedni Hutu ekstremisti su koristili radio stanice i novine za propagiranje mržnje. Poticali su svoje sunarodnike da “iskorijene žohare”, kako su nazivali Tutsije. Čak su imena ljudi koji trebaju biti likvidirani čitana na radiju.
Iako su u to vrijeme u Ruandi bile belgijske, francuske i trupe Ujedinjenih nacija oni nisu zaustavili masakr.

Francuske snage, koje su inače bile saveznice vlade većinskih Hutua, uspostavile su navodnu zonu sigurnosti ali su optužene da nisu ništa učinile da spriječe progon i ubistva. Amerikanci pak nisu htjeli biti uvučeni u još jedan sukob u Africi, a Ujedinjene nacije su u vrijeme najvećeg masakra donijeli odluku o smanjenju mirovnih trupa UN-a na svega 270 pripadnika.

Izveštaj o stanju u Ruandi koji je podnijela organizacija Human Rights Watch dovoljno svjedoči o sramoti tzv. zapadne demokratije. „Amerikance je zanimao samo novac, Belgijanci su željeli da sačuvaju obraz, a Francuzi su željeli da sačuvaju svog saveznika, genocidnu vladu”, izjavila je Alison Des Forges učiteljica u Ruandi i pripadnica pomenute organizacije.

Ruandski patriotski front koji su činili pripadnici Tutsija, izbjeglih iz Ruande još krajem 50-ih godina kad je došla do prvih većih sukoba između dva plemena, kreću u odlučnu ofanzivu i do kraja jula 1994. uspijevaju cijeli teritorij staviti pod nadzor.

U lokalnim sudovima je procesuirano skoro dva miliona ljudi zbog sumnje za učešće u genocidu, a liderima je suđeno u međunarodnom tribunalu koji je ustanovio UN u susjednoj Tanzaniji.

Sada nije dopušteno da se govori o etnicitetu u Ruandi. Vlada ističe da na taj način želi da spriječi novo krvoproliće, ali to spriječava istinsko pomirenje i samo potiskuje tenzije, koje mogu opet da proključaju u budućnosti.