Baš je lako biti žena

Izbaci me iz cipela kad mi kažu „Žena, majka, kraljica“. Da li sam sa tim epitetom, kao i sve te superiorne heroine modernog vremena, žene koje sve mogu, kojima sve ide od ruke, koje vas bacaju u očaj svojim sretnim životima, koje viđate upravo na tim istim društvenim mrežama i kojima je sve idilično i savršeno, i ja savršena i prezentna i šta zapravo znači biti to.

Spoznaja mog životnog okruženja i etabliranog mentaliteta čaršije me vrati na pravi  značaj laskavog epiteta pa mi često opali šamar, najprije na društvenim mrežama, pa onda i u „iskrenom“ razgovoru s drugim ženama. Životna stvarnost nije epitet. Kažu, ako želiš da ti zavide, stavi sliku na Face ili Instagram uz naljepši filter i eto ga svaki lajk je zavist kao kuća.

Neću o drugima s titulom „Kraljice, majke, super žene“, sa sobom ću upotpuniti suprotnost na iluziju savršenog i idiličnog. Majka sam dvoje djece, supruga, karijeristica, kuharica, učiteljica, kćerka, sestra, drugarica  i dok ovo pišem jedno oko mi se zatvorilo od propuha. Toliko o idiličnoj ženi s fotki društvenih mreža koja izgleda bajkovito. Stvarnost je zapravo druga priča.

Sa 22 godine sam bila majka, rekli bi, baš na vrijeme, ali meni nije. Napustila studij na trećoj godini Prava, haotična trudnoća i pravo „drugo stanje“, maštanje o  bebi i bajkovitim okruženjem. Sapunica. Dođe beba, mastitis i kupus, viroze, dječije bolesti, kakice, supice, savjetnici i šta već ne. To nije bilo  u mom filmu. Sve što nisam planirala desilo se. Desilo se sve normalno, ništa bajkovito.

Prošla su četiri mjeseca, gubljenja sebe  i nalaženja nove sebe u hvatanju novog životnog ritma. Dojenje ne ide, beba vrišti i odbija hape, tata na poslu, a ja u bunilu. Janjeći rep je kažu za djete najbolji, a može i koljenica. Ja, s početka priče, bi  trebala prihvatiti te komade mesa i znati šta s njima. Nauči se, kad se mora. Prvi put i nekoliko puta poslije je teško, ali kad krene izgleda kao da sam cijeli život kuhala tu koljenicu.

Je li to smisao života, gdje sam prispjela i gdje ću stići? Žena bez škole, apsolutno nigdje. Uz bebu i koljenice dogurah do dodjele diplome. Sretna i ponosna. Imam porodicu, znam spremati koljenicu i tuce drugih jela, a imam diplomu, eto žene, eto majke, eto kraljice. Jeste, ali u filmovima. Šta je žena s diplomom bez posla? Domaćica s diplomom. Dokaži se na našem poslovnom poligonu. Ko ne proba i ne zna kako je biti bos na ledu. Muž, kao uzdanica, kaže  „biti će u redu, samo guraj dalje nema nazad, samo naprijed“. I guram više nego što mogu i znam da sam rasuta po kući, oko djeteta, ručka, suđa, veša, prašine i spremna u javnosti biti sređena, a u duši neispavana, umorna, razdražljiva.

Krene to sve lijepo i uhvatiš ritam, organizam privikneš na novi tempo, karijera, dijete, suprug, drugarice,  koje ti tu i tamo zabiju samurajski mač u leđa, ali sve se tješiš da tako to treba. Napokon počnem raditi svoj posao novinara i ups, opustim se i opet u drugom stanju. Sreća, radost, strah, strepnja, oni naši hormoni, plačeš, smiješ se, tuguješ, raduješ i sve tako u krug.

Muž ode snimati film. U pravu je, na muci se poznaju junaci, pokušavam da ga pratim, ali  stomak do zuba ne dozvoljava. Poslije osam mjeseci gravidna sam kao ormar, i s otkazom u ruci idem na porod. Bebica je stigla. Svi smo sretni i znam da me opet čeka zdrava koljenica. Karijeristica ne miruje, s jednim djetetom u prvom razredu i bebicom od tri mjeseca, gotova je  nova kolekcija, radim kao da sutra ne postoji. Spomenuh li post porođajnu depresiju, ne, ali i ona postoji. Ignorišem je, samo razmažene porodilje kukaju i one što ne znaju od koljenice napraviti vrhunsku čorbu, ne usisavaju, ne prave nove kolekcije. Šala, spucalo me najstrašnije. Nema nazad, samo naprijed stisni zube, žena si, majka, kraljica. Sve je to život, malo boli, malo mazi.

Volim moj životni savršeno nesavšeni kaos kojeg sam istkala na životnoj potki da bude baš takav. Kad me vidite na društvenim mrežama, sređenu i nasmijanu, i pomislite da sam posebna, sjetite se da sam jedna od vas i da bi i vi bile takve s “malim pripremama“ nanošenja pudera, korektora i svakakvih čuda, odabrane odjeće i namještenih poza.

Iza kulisa nam svima ostaje naš goli život koji nije uvijek bajka pa ni kod onih što se sretno smiješe na fotkama društvenih mreža.